Submania
Submania

info@submania.hr

Treninzi: Boris 091 / 2557 963 Dozvole: Leila 091 / 5722 375

PrikradanjeImao sam dosta prilika razgovarati s ljudima koji su veliki zaljubljenici u more, naročito u podvodni ribolov, ali su uvijek pomalo djelovali razočarano, jer zbog slabe apnee i nemogućnosti zarona na veće dubine, nisu mogli ostvariti bolji ulov od sipa, hobotnica, lumbraka, kakvog škrpoća ili u najboljem slučaju malih primjeraka fratara ili piceva. 

Glavni problem je bio, naravno, u nepoznavanju tehnike.

U zadnje vrijeme, sve je popularnija najmlađa tehnika podvodnog ribolova - lov prikradanjem, a njena varijanta, prikradanje na površini, upravo je idealna za podvodne ribolovce koji zbog nemogućnosti redovnog treninga ili drugih razloga imaju slabiju apneu ili ne mogu zaroniti na veću dubinu. Ovom tehnikom možemo postići iznenađujuće rezultate odn. ulov, a da pritom uopće ne zaronimo (ili zaranjamo plitko i kratko) i gotovo bez apnee. Postoji, naravno i druga strana medalje (ili "trade of" što bi rekli Englezi). Da bi imali uspjeha ovim načinom ribolova, tehniku moramo dovesti do savršenstva. Neophodno je odlično poznavanje terena i navika ribe u odnosu na određena stanja mora, doba dana, vremenskih uslova, mjesečevih mjena, godišnjih doba itd., a dobro bi nam došlo i nešto kondicije. Ako želite loviti ovom tehnikom usred ljeta, pokraj kakve napućene plaže i po mogućnosti nakon što ste dobro odspavali, marendali, pa onda još i malo odmorili da se marenda slegne - zaboravite! Učinit ćete lošu uslugu i sebi i ribljoj mlađi koja će vjerojatno jedina postati vašim pljenom.

Dva, po meni, ključna elementa za uspješan lov ovom tehnikom su predanost i koncentracija. U nastavku ćemo vidjeti zašto.

 

Prije samog početka moramo obratiti pažnju na mjesto i vrijeme lova, te meteorološke uvjete koji vladaju ili će vladati na tom mjestu u razdoblju kada namjeravamo loviti. Ovo naravno vrijedi i za sve druge tehnike podvodnog ribolova, ali posebno dolazi do izražaja prilikom lova na površini jer se riba ipak nalazi prvenstveno u dubinama i nećemo je uvijek naći u plićaku ili pod samom površinom mora.
Ono što ribu dovodi u plićinu je hrana. Obalni pojas između plime i oseke posebno privlači ribu jer je bogat biljnim i životinjskim organizmima koji za njih pretstavljaju bogatu trpezu. Pošto je to područje za vrijeme oseke na suhom i nedostupno ribama, plima je stanje mora kad se riba približava obali. Naplavljivanje obalnog pojasa izmamit će račiće, crviće, pužiće i druge životinjice iz svojih skrovišta, što će privući piceve, šarge, orade i ciple; alge koje se suše za vrijeme oseke posebno su primamljive salpama, a plimni valovi i struje donijet će i plankton k obali što će domamiti manju ribu - ušate, bugve, gire, male cipliće... koji su poslastica za lubina, gofa, licu i zubaca. Ako ima vjetra, još bolje, naročito juga. Snaga njegovih valova, valja i okreće kamenje u plićinama, otkrivajući sitne životinje koji žive ispod, čupa alge i morsku travu i stvara mješavinu koja je neodoljiva za ribu. Rad valova uz obalu dodatno obogaćuje more kisikom i stvara povoljne uvjete za razvoj planktona. Sve ovo zajedno utječe na pojačanu riblju aktivnost uz samu obalu. Uslijed hranjenja manje ribe manje su oprezne, što koriste predatori - lubini i lice, koji ih vrebaju skriveni u pjeni što ih stvaraju valovi udarajući o kamenu obalu. To naravno treba iskoristiti i podvodni ribolovac. Ovdje ipak treba napomenuti da prejako jugo ne stvara najpogodnije uvjete za lov na površini, pogotovo za početnike jer previše muti vodu, što otežava pravovremeno uočavanje ribe i onemogućava određivanje strategije prikradanja. Kod jakog juga, bolji rezultati se postižu lovom na čeku. Trebamo dakle nastojati poklopiti vrijeme našeg lova s razdobljem kad vlada plima i kad je more valovito jer će valovi i pjena koju stvaraju uz obalu, dodatno maskirati našu vizualnu i akustičnu sliku.
Nije tajna da je najbolje doba dana za lov rana zora i kasno poslijepodne. U to doba, riba je najaktivnija, pogotovo neposredno prije same zore. Podvodnom ribolovcu dodatno ide na ruku što u to doba dana prevladavaju duge sjene što treba iskoristiti kao zaklon prilikom prikradanja. Bolje je loviti po oblačnom vremenu nego po sunčanom kada nas sunčeve zrake mogu zasljepiti, a i naša silueta se pod vodom jače ocrtava. No, to ne znači da ne možemo loviti i po sunčanom vremenu, ali u tom slučaju moramo obratiti pažnju na naš položaj u odnosu na sunce, a poželjno je i da more bude bar malo valovito.
Što se tiče godišnjih doba, ovom tehnikom možemo loviti kroz cijelu godinu, ali je bar po meni, jesen ipak najbolje razdoblje. More u to doba, ponekad stvarno podsjeća na akvarij (u kojem međutim ne plivaju tropske ribice već orade, lubini i zubaci) i valjda nema riblje vrste koje se u to doba ne može sresti, a u sam plićak se zalijeću lice, gofovi pa i palamide i tune. Sve svoje lice, ulovio sam između rujna i studenog na dubinama između 3 i 6 m, a viđao sam ih i uz samu površinu mora.

Izaberimo i odgovarajuće mjesto za lov prikradanjem na površini. Iz prethodno opisanog, nije teško zaključiti da su najbolja mjesta s hridinastom i kamenitom obalom. Treba obratiti pažnju na rtove, male otočiće, kamene ploče i grebene koji vire iz vode te umjetne tvorevine kao što su nasipi, lukobrani, stupovi mostova i sl. Na takvim mjestima, rad mora je najjači, što stvara ribi plodnu podlogu za hranjenje. Istovremeno, takva mjesta predstavljaju i odličan zaklon za podvodnog ribolovca kojim će se poslužiti da bi se neopaženo prišuljao pljenu. Nije nemoguće loviti i na pjeskovitim terenima. Mogla bi se iznenaditi kakva ovčica, jato cipala ili čak orada, ali opet uz određene vremenske (pred)uvjete. Pjeskovite obale su obično položene i tu nema jačeg rada mora što je manje interesantno ribama i generalno gledano takvi tereni predstavljaju, po meni, ipak slabiji odabir u odnosu na kamenite obale.
Problem s kamenitim i hridinastim terenima može biti (ali i ne mora) njihova nepristupačnost s obale, u kom slučaju ćemo morati koristiti čamac, a ako ga nemamo onda ćemo biti prisiljeni plivati do njih ili se igrati planinara. Dakle, već prije samog urona smo na kušnji - rano ustajanje, po oblačnom ili čak lošem vremenu, (ali dobrom za ribolov), eventualno pješačenje ili duže plivanje do pošte, ako nemamo čamac. Ovo je prvi korak u ispitivanju naše predanosti. Ako ustrajemo, već sam prvi uron u ranim jutarnjim satima, može nagraditi našu odlučnost.

 

 Obrisi cipala koji se materijaliziraju iz ranojutarnje tame (pod vodom je, jasno, još tamnije nego vani) i lagano nam se primiču, dok mi nepomično plutamo na površini prateći ih puškom, nije uopće rijetka situacija. Ima još i boljih. Sjećam se kako su me u Istri iznenadili lubini koji su doplivali k meni dok sam još pužući ulazio u vodu. Vrhovi peraja su mi bili još uvijek na obali, a leđa, suha, izvan vode, jer nije bilo dovoljno dubine da cijeli uronim. Glavu sam morao gotovo iskrenuti u stranu kako bih imao oči pod morem i mogao gađati. Na kraju sam, naravno, promašio. Nisam bio dovoljno koncentriran na lov od samog početka i ostao sam zatečen u takvoj situaciji. Ovakvi trenutci su tek početak, a osim toga više imaju obilježja čeke na površini nego pravog prikradanja (što ne znači da ih ne treba koristiti).
No, prava akcija tek slijedi. Spuštamo se, dakle, u sam plićak (ili upužemo u njega) i krećemo. Kretnje su lagane, opuštene. Rad peraja je potpuno neprimjetan. Prepuštamo se moru i postajemo dio njega. Što je more mirnije, mi moramo ići laganije i tiše. Ukoliko plivamo suprotno struji, morat ćemo malo i zamahnuti, ali ćemo nastojati da nam pokreti budu što fluidniji. Ako plivamo niz struju, možemo se jednostavno prepustiti da nas lagano nosi. Lubini, lice, zubaci i drugi predatori obično (naglašavam obično) love kontra struje, čekajući da im ona donese malu ribu koja joj se teško odupire zbog male mase, i zbog toga teže bježi natrag u struju kad predator napadne. Tu činjenicu ćemo iskoristiti, pa ako želimo uloviti npr. lubina, krenut ćemo niz struju jer će se lubin (i drugi predatori) u 9 slučajeva od 10 pojaviti kontra struje. Ako pak lovimo uz struju, lakše ćemo iznenaditi kakvog pica, oradu ili cipla, jer vibracije koje kretnjama šaljemo kroz vodu, teže dolaze do receptornih organa ribe. Ukoliko je sunčan dan, nastojat ćemo da nam sunce bude za leđima kako nas njegove zrake ne bi zasljepile i otežale uočavanje ribe. Riblje oko nije prilagođeno gledanju u svjetlo (što je jedan od razloga zašto se dizanjem sunca, ribe sve više povlače u dubinu) pa će nas, u tom slučaju, teže primjetiti dok plivamo na površini iznad njih.
Obično se nastoji plivati tako da ruka kojom se drži puška bude s vanjske strane dok se drugom rukom drži ili povlači za obalu ili hridine što vire iz mora. Na taj način puška ima više prostora za manevriranje. Ima doduše i onih koji više vole obrnutu tehniku - puška uz obalu, a slobodna ruka vani, objašnjavajući to time da je puška tada bolje skrivena od pogleda ribe, koja danas prepoznaje i razlikuje ronioca s puškom od onog bez puške. U bilo kojem slučaju, puškom bi trebali pratiti pokrete glave. Kako okrećete glavu, tako pomičete i pušku u istom smjeru. Ukoliko ispitujete npr. dno ispred i ispod sebe, spuštat će te i pušku na dolje, a ako pak glavu okrećete u desno da bi vidjeli da li dolazi kakva riba s te strane i pušku će te usmjeriti u istom pravcu. Po mogućnosti, glava i puška trebale bi biti u istoj ravnini. Još jednom treba naglasiti važnost koncentracije. Koncentracija bi trebala započeti još na kopnu (ili u čamcu). Promatrajući obalu, odredit će te bitne punte - rtove, hridi, grebene, odvaljeno kamenje, nasipe, bazene, udaljenije otočiće itd., te shodno tome početi pripremati strategiju. Treba se potpuno uživjeti u ulogu lovca. Iz prethodno navedenog primjera možemo vidjeti da već sam prvi ulazak u more treba biti potpuno koncentriran , s puškom spremnom za gađanje. Legendarni Dapiran, uspoređuje svoje kretnje s pokretima drevnih istočnjačkih vještina, koje su i same tražile uzore u pokretima životinja, naročito predatora. Promatrajte npr. našu običnu domaću mačku negdje u parku ili dvorištu. Uočite kako vreba kakvog vrapca ili leptira. Sagne se nisko uz zemlju ili iza kakvog zaklona i snima situaciju, potpuno usredotočena. Kad ocjeni da je pravi trenutak, brzo, spuštena uz tlo, prijeđe nekoliko koraka bliže potencijalnom pljenu, do sljedećeg zaklona. Tamo zastane i opet promatra, tražeći najbolji put kojim će se neopaženo približiti još malo. Opet kreće do idućeg zaklona i tako sve dok se ne primakne plijenu dovoljno blizu za završni napad. Na sličan način se kreće i podvodni ribolovac prilikom prikradanja na površini. Skriven iza kakve stršeće hridi ili priljubljen uz obalu, promatrat će okolinu oko sebe i snimati situaciju.

 

 Ukoliko uoči ribu, odredit će taktiku približavanja ili će pričekati da riba priđe njemu, ovisno o situaciji. Ako nema ničeg na vidiku, kreće dalje, odredivši prije toga put i način kako će se kretati do sljedeće interesantne točke. Npr. odredit će izbačenu hrid kojoj vrh viri iznad površine mora, do koje će doći povlačeći se prvo slobodnom rukom za veće kamenje u pličaku bez upotrebe peraja, i pri tom iskoristiti sjenu koju stvara obala na tom dijelu, dok će zadnji dio puta nastojati što brže i tiše preplivati jer taj dio ne pruža nikakav bolji zaklon.
Pritom će cijelo vrijeme biti spreman na odapinjanje sulice. Ako je more mirno, maksimalnu pažnju moramo obratiti na naše kretnje, kako ne bi pravili buku, jer ćemo ribu uplašiti dok je još daleko, tako da je nećemo imati prilike niti vidjeti. Kad smo blizu sljedeće punte, opet maksimalan oprez. Iza svakog kamena možemo naletjeti na ribu i na to moramo biti spremni u svakom trenutku. Približavamo se lagano, spremni na gađanje. Kad dođemo do željene točke (hridi, kamena, grebena, rta, odrona,...), malo ćemo zastati iza nje, proučiti situaciju, nastojati predvidjeti gdje bi se mogla pojaviti riba, a onda oprezno početi provirivati iza, s puškom na "gotovs", u ravnini s očima. Pomaljamo se centimetar po centimetar, kako bi na vrijeme uočili ribu, prije nego ona vidi nas. Vrlo često mi se dogodilo da dok plutam oko kakvog rta koji se pod vodom ruši u dubinu, naiđem na piceve koji pasu s druge strane na njegovim obroncima. Ako smo dovoljno pažljivi u takvoj situaciji, prvo ćemo uočiti njihove repove podignute na gore, dok su im glave dolje, u travi. Idealna situacija za gađanje. Ako smo pak neoprezni, pa udarimo dijelom opreme o stijenu, prilikom prikradanja, ulovit ćemo "šipak". Ne čeka nas, naravno, iza svakog ugla lubin kapitalac. Često ćemo satima, maksimalno koncentrirani, klizati od kamena do kamena i - ništa ! Ovdje, sad ponovno do izražaja dolazi odlučnost. Moramo ostati usredotočeni do kraja jer bi lako moglo dogoditi "po Murphy-ju", - taman kad smo se razočarani opustili jer nam je dosta svega, ispod nas prođe orada od 2 kg, a nama puška negdje u zraku... te je možemo samo ispratiti pogledom (doduše, ni to nije tako loše - barem ćemo imati o ćemu pričati ).
Odlika dobrog i iskusnog podvodnog ribolovca je znati promatrati i slušati okolinu. Kao što su drevni lovci na kopnu znali čitati tragove jelena, tako ćemo vremenom i mi naučiti čitati tragove riba. Smrvljeni ostaci ježinaca, ljuštura volaka i školjaka, naznačit će nam da je tu prošla orada, a ako na ostacima boja još nije izbljedila znači da je prošla nedavno. Ako je pred nama oblak planktona, obično su tu i jata malih riba ispod same površine, a ako se one nervozno kreću lijevo-desno, umjesto da su zaokupirane hranjenjem, gotovo sigurno je negdje u blizini lubin, lica, gof ili neki drugi predator. Predatora može otkriti i crnilo sipe ili hobotnice koje "visi" u vodi, nakon što ga je glavonožac ispustio u bijegu (ovdje, doduše, predator može biti i neki drugi ronioc u blizini).
Ako smo dobro koncentrirani moći ćemo izdvojiti pod vodom različite zvukove. Lako se npr. može čuti karakteristično ffrrrrrrr..., zvuk koji proizvodi trenje ribljih ljusaka o vodeni fluid uslijed velike brzine, koja se postiže naglim i brzim potezima repa prilikom bijega ili napada. Iskusniji ribolovci mogu razlikovati takav zvuk koji proizvodi jato male ribe od onog koji proizvodi npr. velika lica. Ako sličan zvuk iznenada čujete neposredno iza sebe, vjerovatno je to bio lubin koji vam se približio iza leđa dok ste nepomično plutali na površini, a kada ste se pokrenuli, nesvjesni njegovog prisustva, uplašio se i hitro pobjegao.
U praksi, situacija nam neće uvijek omogućavati da u lovu koristimo isključivo tehniku prikradanja na površini. Korisno ju je kombinirati s drugim tehnikama podvodnog ribolova. Ukoliko plivamo u sjeni kakvog zida i ispod sebe ugledamo šarga kako pase na njegovim obroncima, ali na dubini na kojoj ga ne možemo doseći s površine, lagano ćemo uroniti bez pljuskanja po površini i bez rada perajama, spustit ćemo se direktno na ribu i gađati je u poniranju. Jasno je da tehnika ovdje ima odlučujuću ulogu. Jedan pogrešan trzaj perajama i riba će bočnom linijom osjetiti naše prisustvo, a onda imamo malo vremena za popravak. U ovakvim situacijama obično nećemo imati vremena za pravilnu pripremu urona i dugo ventiliranje. Jedna od tehnika ventiliranja kojom se možemo poslužiti u ovom slučaju je da izvedemo najviše 3-4 brza udaha iz trbuha, a izdahnemo eksplozivno, također iz trbuha, tako da naglom kontrakcijom trbušnih mišića istiskujemo udahnuti zrak. Ovo će nam biti dovoljno za 30-40 sekundi apnee što je i više nego dovoljno. Ako pak u daljini ispred sebe ugledamo npr. jato cipala koje pliva prema nama, zastat ćemo, privući se uz obalu ili iza kakve hridi, ili ako nemamo momentalno nikakav zaklon možemo se jednostavno ukipiti na površini i čekati da nam riba dođe na puškomet. Izvest ćemo zapravo čeku na površini. U sličnoj situaciji, možemo i lagano zaroniti u plićak i napraviti čeku na dnu.

 

 Uroni ovdje mogu biti daleko od školskih. Loveći u listopadu prošle godine na Srakanama, ostvario sam ulov od desetak cipala, isključivo kombinirajući prikradanje na površini i čeku u plićaku (na sl. primjerci od 1,5 i 2,3 kg). Lagano se krećući površinom vode, uz samu obalu, kontra struji, pogleda uprtog uglavnom ispred sebe, u daljini bi uočavao ciple koji su plivali paralelno s obalom i niz struju. Kad bi ih primjetio, lagano bih ispružio slobodnu ruku prema dnu i uhvatio se za stijenu ili kakav veći kamen te se jednostavno povukao na dolje u horizontalnom položaju, priljubio se uz dno i nepomično čekao da mi ribe priđu. Cipli su znali doći na nekoliko centimetara od vrha harpuna. U takvoj situaciji nije bilo teško odabrati najveći primjerak u jatu ili pak propustiti cijelo jato ako su svi primjerci bili nedovoljno veliki. Cipli su inače, po mom mišljenju, vrsta ribe koja se ovom tehnikom najlakše lovi. Za iskusne ribolovce ne predstavljaju neki izazov. Mogu se loviti u svim slojevima mora, od dna pa do same površine.
Salpe su već iskušenje, ali iskusniji ribolovci i njih love bez većih problema. Lovom s površine ih je najlakše iznenaditi dok pasu, po mogućnosti iza kakvog velikog kamena ili u kakvoj udubini, koji će nas sakriti od njihovog pogleda i omesti da vibracije koje proizvodimo dođu do njihovih bočnih linija.
Za piceve, šarge, fratre i orade, treba već malo bolja tehnika i poznavanje ponašanja pojedine ribe. Njih nećemo sretati kako plivaju uz površinu, već ćemo ih tražiti na dnu ili na obroncima podmorskih zidova. U sam plićak dolaze rano ujutro, još prije svitanja, a kasnije se povlače dublje. U tom slučaju ćemo morati često kombinirati prikradanje na površini s drugim tehnikama, naročito s direktnim poniranjem na ribu i s prikradanjem po dnu.
Lubin je slijedeći korak više u lovu prikradanjem na površini. I njega možemo sresti na svim dubinama od dvadesetak cm, pa do 8-10 m. Ulovio sam nekoliko primjeraka (sve u proljetnim mjesecima) koji su plivali ispod mene, u "pola vode", ne obazirući se uopće na masu koja pluta iznad njih. Interesantno je da je to bilo u kasnijim satima, gotovo blizu podneva. To su, bar za mene, ipak bile rijetke zgode. Puno češće sam se morao dobro pomučiti da bi ih ulovio s površine, a najčešće su oni iznenađivali mene, a ne ja njih.
Zubaca sam imao priliku gađati s površine samo jednom u životu. Bilo je to prije dosta godina na Krku, u 11. mjesecu. Ta anegdota mi je zauvjek ostala urezana u pamćenje. Lagano sam plivao iznad kamenito - pješčanog dna, na dubini od oko 4 m. Iznenada se ispred mene, na dnu, pojavilo jato gavuna koji su se, očito bježeći pred nečim, počeli dizati ka površini, ravno prema meni. Kad su me primjetili, na udaljenosti od kojih 2 m, naglo su promijenili smjer i prošli ispod mene. Prošlo je dvadesetak sekundi, a onda se pojavilo jato modraka (od kojih 20-25 dkg) i ponovila se ista scena kao s gavunima. Sad bi već i čovjek koji je prvi put zaronio u životu, shvatio da se nešto događa. Desetak sekundi nakon što su i modraci projurili ispod mene, pojavio se on, njegovo veličanstvo zubatac, od najmanje 6 kila (u to vrijeme, bio je to najveći zubatac kojeg sam ikad vidio) i nastavio, primjetno sporije od njegove uobičajene brzine, prolaziti ispod mene uopće me ne primjećujući. Od silnog uzbuđenja totalno sam zaboravio na pušku, a kad sam se sjetio bilo je, naravno, već kasno. Poslije više nikad nisam imao takvu priliku, ali sam od poznanika čuo da su znali sretati zubace u plitkom, prije svega u jesen i zimi. Zimi se zubaci u plićaku lakše love nego ljeti u dubini jer su neusporedivo sporiji. Kako su hladnokrvne životinje, mišićna masa im se smanjuje usljed niske temperature mora u plićaku (more uz površinu je podložnije promjenama temperature od dubokih slojeva koji tijekom zime imaju konstantnu temperaturu od oko 13°C), što rezultira manjom energijom potrebnom za kretanje.

 

 Manje iskusni podvodni ribolovci vjerovatno nisu svjesni koliko se često, pogotovo zadnjih godina, plutajući na površini, može sresti lica ili gof. Unatrag 3-4 godine, redovito, prije svega u jesen, imam susrete s licama (na sl. lica od 15 kg), a u posljednje dvije godine i s gofovima u plićaku. Moji prijatelji i poznanici, također imaju slična iskustva. Na žalost, to se najčešće događa kada zapravo ne lovim tehnikom prikradanja ili čeke na površini, već prilikom ventiliranja i pripreme za uron na dubinu, kada naravno, nisam spreman na gađanje. U takvim situacijama sam znao viđati lice uz samu površinu mora ili kako prolaze ispod mene na nekoliko metara dubine (svakako dohvatljive dugom puškom s površine). Mislim da svi znaju o kakvim je ribama tu riječ i da za njihov lov trebamo biti posebno opremljeni. Bez mulinela (rolice) nema puno smisla gađati ove grdosije (osim ako su mlađi primjerci, ali većina onih koje sam ja susretao imali su 10 ili više kila), a dobro bi došla pomoć bove i rezervne puške.
Kad smo već kod bove, ona baš i ne ide zajedno s tehnikom lova prikradanjem. Ako je vežemo za pojas, uzica će se stalno zaplitati o kamenje i hridi, te nas svako malo trzati, a može biti i opasna ako se zaplete dok smo zaronjeni. Pošto je već zakonski obavezna, bolje ju je vezati za uteg ili malo sidro i ostaviti malo dalje od mjesta gdje lovimo, pa je kasnije premjestiti. Tako doduše sporije napredujemo, ali nam je (u)lov sigurniji. U zadnje vrijeme se umjesto bova koriste specijalne plutače od plastike, drveta ili nekog drugog plovnog materijala koje omogućuju da se podvodni ribolovac popne na njih radi odmaranja, ventiliranja i sl. Obično su opremljene ronilačkom zastavicom, uzicom i dodatnim vrpcama za vješanje rezervnih pušaka, sulica, mrežica za ulov i sl., a skuplji modeli imaju i suhe komore za odlaganje sitnica te vitla, pa čak i mogućnost ugradnje manjeg vanbrodskog motora. Korisne su kad nemamo čamac, a moramo plivati dobar dio puta da bi došli do željene ribolovne pošte. Tada se možemo popeti na plutaču i "perajati" do područja koje nas zanima.
Oprema podvodnog ribolovca uvijek ima važnu ulogu, a kod lova prikradanjem ima svoje dodatne značajke. Kod odabira maske, prednost treba dati vidljivosti u odnosu na unutarnji volumen (za razliku od odabira maske za lov u dubini). U obzir mogu doći čak i neki modeli za ronjenje bocama, pod uvjetom da nisu napravljene od prozirne plastike/silikona i da nisu previše živih boja.
U slučaju izbora peraja ne moraju biti dugački modeli, a ako se već odlučimo za takve, bolje je uzeti one mekših listova, koje će manje umarati noge nakon dugog plivanja. Ovdje nam velik potisak nije primaran zahtjev, već je to pokretljivost. Karbonske peraje nisu najpogodnije za ovakav način lova zbog njihove krhkosti, ali je Picasso napravio interesantan model, namjenjen baš za lov u plitkoj vodi. Kraće su od drugih karbonskih modela, pojačane su kevlarskim vlaknima (koja su otpornija na oštećenja), a listovi su obrubljeni gumom kako bi amortizirali udarce o kamenje i druge predmete. Na taj su način dobivene peraje većeg potiska od odgovarajuće polimerne peraje, istovremeno zadržavajući čvrstoću.
Na video snimkama Giorgia Dapirana možemo vidjeti da on nosi glatka ronilačka odijela. Ja bih prednost dao ipak robusnijim modelima, koji s vanjske strane imaju jersey ili još bolje lycru. Čvršće odijelo će nam dobro doći dok se provlačimo između oštrih hridina ili grebena, pri čemu ga nije teško poderati, pogotovo ako je glatko. Za razliku od lova u dubinama, boja ronilačkog odijela ovdje je važna. U samom plićaku, boje se dobro raspoznaju i maskirna odijela bi mogla donijeti odlučujuću prednost. Postoje modeli raznih uzoraka, a treba odabrati ono koje najbolje odgovara terenu na kojem najčešće lovimo. Primjećeno je da su maskirna odijela posebno efikasna kod lova pica, lubina i zubaca. Kod odijela za lov prikradanjem vrlo je bitno da kapuljača dobro prijanja, jer ćemo često okretati glavu u svim smjerovima i ako nam se prilikom toga kapuljača odmakne od lica, ohladit će nas mlaz vode koji će se sjuriti uz obraz i nastaviti dalje po cijelom tijelu. Također, bitne su i dobre rukavice koje će nas zaštititi od oštrih bridova stijena i hridi dok se držimo za njih. Mogu dobro doći i dodatne koljenice od neoprena, pogotovo ako pužemo po samom plićaku ili koristimo mekano odijelo.

 

 U podvodnom ribolovu prikradanjem, jedan od najvažnijih elemenata opreme, koji se ne smije nikako zanemariti, čine ronilački utezi. Pravilan balans ronioca je izuzetno važan (može nas koštati izgubljene ribe). Olovni utezi bi se trebali rasporediti na više točaka, a ne samo oko pojasa. Obično se postavljaju na leđa, oko pojasa (neki stavljaju po dva pojasa - jedan nešto više struka, a drugi nisko na bokovima) i na noge, oko skočnih zglobova, kako bi se težina utega rasporedila po čitavom tijelu, što znatno olakšava ronjenje. Neravnomjerno raspoređeni utezi uzrokovat će da se pojedini dijelovi tijela stalno uzdižu dok smo uronjeni, pa ćemo za održavanje optimalnog položaja morati trošiti dodatnu snagu (i kisik), vremenom ćemo početi gubiti koncentraciju, a na mjestima gdje je koncentrirano više utega (najčešće lumbalni dio leđa), počet će se javljati bol. Obično se za lov u plitkoj vodi stavlja nešto više utega (ovisno o debljini odijela), kako bi imali bolju stabilnost na valovitom moru i kako bi lakše zaronili u plićaku gdje odijelo zadržava veliku pozitivnu plovnost.
Točna masa i raspored utega ovisi od čovjeka do čovjeka i svatko bi za sebe trebao odrediti onako kako mu najbolje odgovara. Da bi došli do idealnog rasporeda trebat će vam nešto prakse i iskustva. Na kraju i dio opreme bez kojeg uopće ne bi mogli loviti - podvodna puška. Prilikom lova s površine, često ćemo morati gađati na veću daljinu, bilo horizontalno, bilo okomito ili negdje između toga, pogotovo ako je dobra vidljivost pod vodom ili ako je more mirno. Trebat će nam dakle jaka puška, ali istovremeno ne preduga, kako ne bi limitirali pokretljivost, jer će nam ta osobina itekako trebati. Po meni bi u obzir došle lastikače (gumenjače) dužine 90-100 cm, opremljene gumama promjera 16 mm i sulicama promjera 6 mm. Ako očekujemo da ćemo naletjeti na kakvu licu ili gofa (ili oni na nas), uzet ćemo gume promjera 20 mm i deblju sulicu od 6,5 mm, a na pušku obavezno treba montirati rolicu. Teško je, inače, sugerirati pravi odabir guma i sulica te dužinu puške jer gotovo svatko ima svoju idealnu varijantu kojom postiže najbolje rezultate. Početnicima će i za to trebati određena praksa. Ako upotrebljavamo puške izrađene od kompozitnih tvoriva (karbon, kevlar, grafit, ...) moramo biti oprezni prilikom manevriranja, pošto su izuzetno krhke i osjetljive na udarce o hridi i sl. Te puške su također i dosta lakše od npr. aluminijskih modela, što im daje veću pokretljivost pod vodom, ali ih je i teže kontrolirati u plićaku po valovitom moru.
Ne smijemo nikako zaboraviti ni puške na komprimirani zrak. Velika im je prednost izuzetna pokretljivost pod vodom jer imaju manji hidrodinamički otpor od arbaleta. S druge strane su dosta teže. Mislim da su za lov prikradanjem na površini najbolji novi modeli, dužine 85-100 cm, koji imaju uži promjer cijevi i koriste tanje sulice promjera 6,5-7 mm čime postižu veću izlaznu brzinu i veći domet. Ukoliko je more mutno i vidljivost smanjena, koristit ćemo kraće modele, 70-90 cm za lastikače i 85-90 cm za pneumatske puške.
Za kraj, još jednom podsjećam na predanost i koncentraciju. Kako ste odlučno i predano započeli lov, tako ga treba i završiti. Volju treba zadržati do kraja, do samog izlaska iz mora. Posljednji trenuci lova mogu itekako skrivati uzbuđenje. Isti dan kad sam ulovio onih desetak, prethodno opisanih cipala, izgubio sam volju pred kraj jer sam očekivao "nešto više" i prekinuo lov prije nogo što sam planirao. Izašao sam iz mora s osjećajem praznine koji obično imate kad nešto ne obavite do kraja. Doslovce, nekoliko minuta nakon što sam stao na obalu, bio sam, zajedno s prijateljem, svjedokom izvanredne scene. Na nekoliko metara od obale, more se zapjenilo, da bi potom iz središta pjene krenula vijugava brazda površinom mora prema obali, baš na onom djelu gdje smo mi stajali. Kad se brazda sasvim približila obali, iznenada je iz mora iskočio cipal od najmanje 50 dkg i pao gotovo na hridine ispred nas. Onda se sve smirilo. Možete li zamisliti ribetinu kojoj je plijen cipal od 50 dkg? Naravno da sam se sjurio u more što sam prije mogao (bio sam još u gotovo kompletnoj opremi), ali bilo je prekasno. Ipak, nije mi žao. Sam prizor za sebe, bio je dovoljan da me podsjeti zašto volim podvodni ribolov.

 

Alan Černava
18.1.2001