Submania
Submania

info@submania.hr

Treninzi: Boris 091 / 2557 963 Dozvole: Leila 091 / 5722 375

 PelizzariPriprema za uron sastoji se od opuštanja i ventiliranja (ventilacije), dvije faze koje su komplementarne i koje u praksi uvijek treba primjenjivati istovremeno, iako se teoretski o njima može govoriti i kao o zasebnim cjelinama. Tako ćemo u ovom tekstu pažnju posvetiti uglavnom ventiliranju dok ćemo o opuštanju govoriti drugom prilikom.

Korištenje pogrešnih tehnika ventiliranja može imati veoma opasne posljedice i dovesti ronioca u životnu opasnost. Namjena ovog teksta je čisto informativna, a ne instruktivna, te autor teksta i Submania ne odgovaraju za posljedice koje bi eventualno mogle nastati, a u svezi su s ovim člankom. Svim posjetiocima naše stranice savjetujemo pohađanje stručnih tečajeva ronjenja u apnei koje vode ovlašteni instruktori.

 

Proces ronjenja odn. podvodnog ribolova možemo podijeliti na nekoliko faza: kretanje na površini (plivanje do pošte, pretraživanje terena, traganje za ribom, povratak), priprema urona (opuštanje, ventiliranje), sam uron, spuštanje - poniranje (do dna ili do određene dubine, ovisno o tehnici lova), postavljanje ili kretanje na dnu (opet ovisno o tehnici lova koju primjenjujemo) i na kraju izron.

Svaka od ovih faza ima svoju važnost za uspješnost, kako samog ronjenja (apnee) tako i za realizaciju ribolova, te bi svakoj trebali posvetiti odgovarajuću pažnju.Teško je ili čak nemoguće utvrditi koja je od tih faza najvažnija (vrhunski rezultati će uslijediti samo ako sve faze izvedemo maksimalno dobro), ali priprema urona svakako ima poseban značaj.
Priprema urona ne utječe samo na dužinu boravka pod vodom već i na sigurnost ronioca na dah, bez obzira da li se radi o podvodnom ribolovcu, free diveru ili običnom turistu koji se bavi "snorkelingom".
Priprema za uron sastoji se od opuštanja i ventiliranja (ventilacije), dvije faze koje su komplementarne i koje u praksi uvijek treba primjenjivati istovremeno, iako se teoretski o njima može govoriti i kao o zasebnim cjelinama. Tako ćemo u ovom tekstu pažnju posvetiti uglavnom ventiliranju dok ćemo o opuštanju govoriti drugom prilikom.
Ventiliranje je tehnika ili način disanja kojom nastojimo optimizirati količinu kisika odn. energije potrebnu za normalno funkcioniranje našeg organizma u stanju apnee.
Nije dakle teško zaključiti da obično disanje i ventiliranje nemaju puno zajedničkog i da je odnos disanja i apnee sve samo ne banalan.
Zbog čega je uopće disanje bitno za ljudski organizam? Za ilustraciju, usporedit ćemo ronioca s automobilom. Automobil za kretanje koristi kotače, dok ronioc koristi noge i ruke. Da bi se pak kotači odnosno noge pokretali potrebna je energija. Kod automobila, ta se energija dobija izgaranjem goriva (benzin, nafta...) i kisika u komori motora s unutarnjim sagorjevanjem, a upravo isto se događa i u ljudskom tijelu. Izgaranjem hranjivih tvari koje unosimo hranom uz pomoć kisika kojeg udišemo, unutar ljudskih stanica (osnovne gradive jedinice svih živih bića) se dobija odn. oslobađa energija koja služi za pokretanje mišića. To sagorjevanje u stanicama naziva se metabolizam, a ostatak od sagorjevanja je ugljični dioksid (CO2), isto kao što nakon sagorjevanja u automobilskom motoru nastaju ispušni plinovi. Pluća u ovom slučaju možemo usporediti sa spremnikom goriva. Ako želimo povećati put koji će naš automobil prijeći s jednim punjenjem rezervoara možemo učiniti nekoliko stvari:
- povećati spremnik ili ga bolje iskoristiti
- smanjiti potrošnju goriva
Ako to prenesemo na ljudski organizam vidjet ćemo da povećanje rezervoara odn. pluća može ići samo do određene granice iznad koje je dalje nemoguće povećati volumen pluća. Međutim, mnogo možemo napraviti na boljoj iskoristivosti spremnika odn. pluća. Pravilnim tehnikama disanja moguće je korisno iskoristiti i do litre i pol volumena pluća koji inače, normalnim disanjem, ostaje neiskorišten. Također možemo utjecati i na smanjenje potrošnje goriva odnosno kisika i to optimiziranjem naših pokreta pod vodom, pravilnim tehnikama plivanja i ronjenja te naravno različitim tehnikama opuštanja.

 

 Zbog toga je opuštanje uvijek povezano s ventiliranjem. Ukoliko nismo dovoljno opušteni nećemo moći efikasno iskoristiti rezerve kisika koje smo prikupili ventiliranjem, a isto tako, čak i ako smo savršeno opušteni, a nismo pravilno ventilirali nećemo imati dovoljno kisika da bi ga efikasno mogli iskoristiti.
Glede bolje efikasnosti našeg "motora", treba još napomenuti da poboljšanjem fizičke kondicije poboljšavamo i njegovu iskoristivost. Pravilna ventilacija nam, dakle, omogućava bolju iskoristivost rezervi kisika odnosno kao krajnju posljedicu dužu apneu i što je najvažnije omogućava puno veću sigurnost ronjenja u apnei.
Posljednjih nekoliko godina, istraživanja na području apnee znatno su napredovala kao i publicistika o toj temi. Sve je to, doduše, išlo poprilično sporo, ali danas ipak možemo govoriti o stanovitoj revoluciji na tom području, pogotovo u odnosu na prve primitivne teorije od kojih su neke čak i zagovarale hiperventilaciju. Danas je već opće poznato da je hiperventilacija vrlo opasna, a uz to i ne daje bolje rezultate od novih, kontroliranih tehnika ventiliranja.
Hiperventilacija je tehnika disanja kojom povećavamo količinu udahnutog zraka u jedinici vremena, najčešće minuti. Uglavnom se postiže forsiranim i ubrzanim, ali plitkim udisajima i izdisajima, međutim, u stanje hiperventilacije možemo ući i laganim al i dubokim disanjem ako ga produžimo dovoljno dugo. I u tom slučaju će se opet povećati količina zraka u odnosu na vrijeme, samo će se to dogoditi puno kasnije nego kod forsiranog disanja.
Svaka aktivnost ventiliranja uzrokuje promjene u parcijalnim tlakovima plinova što ih sačinjava zrak kojeg udišemo, a o načinu ventiliranja ovisi kakve će te promjene biti. Najvažniji plinovi za apneu su kisik (O2) i ugljični dioksid (CO2). Kisik je, kao što smo već vidjeli, vitalan za život i funkcioniranje stanica ljudskog organizma, naročito moždanih stanica (neurona). Ljudski mozak koristi čak 25% ukupne količine kisika u krvi (koja je prenosnik kisika do stanica) i bez njega, čak i na samo kratko vrijeme (3-6 minuta), neuroni prestaju živjeti. Uz to, neuroni se ne mogu obnavljati i gubitak nekih od njih ili svih dovodi do oštećenja odnosno odumiranja mozga. Ovo dovoljno pokazuje koliko je kisik bitan za funkcioniranje ljudskog organizma u apnei. Ugljični dioksid ima drugu važnost za apneu. Zahvaljujući njemu odnosno njegovoj prisutnosti u krvi, naše tijelo dobija podražaje koji nas obavještavaju da je vrijeme za prekid apnee i izlazak na površinu. Ti podražaji se manifestiraju kao kontrakcije (grčenja) u području dijafragme i želuca, te trzaji na vratnoj žili kucavici u području glasnica i izuzetno su važni za sigurnost ronioca.
Hiperventilacijom znatno smanjujemo parcijalni pritisak ugljičnog dioksida dok se količina kisika gotovo uopće ne mijenja. Dokazano je, naime, da je već nakon 2-3 duboka i potpuna udaha nivo hemoglobina u crvenim krvnim zrncima potpuno zasičen, odnosno da je nivo kisika u krvi doveden do maksimuma. Kako apnea ovisi o kisiku, hiperventilacijom, dakle, nismo osigurali optimalne uvjete za boravak (kretanje) pod vodom, zadržavajući dah. Ono što se hiperventilacijom postiže je odgađanje podražaja za disanjem zbog smanjene količine ugljičnog dioksida u krvi. Prve kontrakcije dijafragme koje se kod kontrolirane ventilacije pojavljuju otprilike malo poslije polovice dužine trajanja apnee (ovisno od čovjeka do čovjeka), kod hiperventilacije dolaze puno kasnije. Dok pri kontroliranoj ventilaciji druga kontrakcija dolazi nakon određenog vremena, kod hiperventilacije se druga kontrakcija javlja vrlo brzo nakon prve, a isto tako i sve slijedeće koje su svaki puta sve jače i jače. U tom trenutku ostaje vrlo malo vremena za siguran izron jer je količina kisika u našem organizmu na minimumu i od nesvjestice nas dijele doslovno sekunde. Ronioc, naime, kod hiperventilacije nastavlja apneu bez podražaja za disanjem sve dok ne dođe do kritičnog pomanjkanja kisika što izaziva gubitak svijesti. Druga negativna strana hiperventilacije je što ubrzava rad srca (čak do 100-110 otkucaja u minuti), a time dalje povećava krvni tlak te grčenje mišića, što pak za posljedicu ima nemogućnost postizanja opuštanja i bržu potrošnju kisika u organizmu odnosno kraću apneu.
Vratimo se usporedbi s automobilom: Zaroniti nakon hiperventilacije bilo bi otprilike kao pokušaj kretanja automobilom iz 3. brzine, gdje bi motor morao raditi pri povećanom broju okretaja.
Hiperventilacijom zapravo zavaravamo naše tijelo i to je njena najveća opasnost. U gotovo svim današnjim školama ronjenja, čista hiperventilacija je strogo zabranjena prije urona, odnosno apnee.

 

 Prema većini instruktora apnee, jedini slučaj kada hiperventilacija može biti korisna je nekoliko sekundi nakon izrona, kada onemogućava preveliko nakupljanje mliječne kiseline u respirativnom mišićju, te skraćuje vrijeme oporavka nakon ronjenja. Prije slijedećeg urona, obavezno je stabilizirati odnose među plinovima i normalizirati brzinu otkucaja srca.
Interesantno je, međutim, da danas većina ronioca na dah još uvijek koristi hiperventilaciju. Zašto? Najveći razlog je, pretpostavljam, neinformiranost. Osim toga, hiperventilacija je primamljiva jer se lako i brzo uči i u kratko vrijeme se postižu relativno dobre apnee. To je večini ronioca puno lakše (kao da je stvorena za hrvatski mentalitet) nego prakticirati kontroliranu ventilaciju koja zahtjeva više vježbe i treninga. Zato je preporučljivo za svakog ronioca na dah pohađanje tečaja kojeg vode licencirani instruktori. To je najbolji način da se sposobnosti ronioca razviju do kraja i u maksimalnoj sigurnosti.

 

Dokazano je da se kontroliranim ventiliranjem postižu ipak bolji rezultati (čak znatno bolji) nego hiperventilacijom i što je najvažnije uz puno veću sigurnost, odnosno, sigurnost može biti potpuna ukoliko ronioc poznaje i poštuje svoje limite.

 

Kakva je to onda pravilna ili ispravnije rečeno kontrolirana ventilacija?

 

Generalno možemo reći da je to ona ventilacija (postupak izmjene zraka u plućima) kod koje ronioc svjesno kontrolira svoje radnje disanja kako ne bi ušao u hiperventilaciju, a istovremeno ostvario najveću moguću rezervu kisika potrebnog za uron (apneu). Svrha kontrolirane ventilacije je održati aktivnim sve sisteme sigurnosti našeg organizma.
Konkretno, ne možemo definirati točno određenu vrstu ventiliranja za koju bi mogli reći da je upravo ona pravilna kontrolirana ventilacija.
Danas u svijetu postoji niz škola apnee koje su razvile svoje tehnike ventiliranja koje i podučavaju. Sve se one uglavnom baziraju na istim ili sličnim principima koje modificiraju obzirom na svoja dosadašnja iskustva ili pak počinju od različitih principa, ali na kraju dolaze do slične tehnike. Npr. američke škole dosta polaze od čisto znanstvenih pretpostavki da bi došli do tehnike disanja vrlo slične onoj koju koriste europske škole, koje pak za svoju osnovu koriste yoga tehniku disanja - pranayamu.

Pranayama vježbe

 

Pranayama je tehnika koja se danas najviše koristi kao osnova za kontrolirano ventiliranje u najvećem broju škola, iako, kao što je već rečeno ona nije jedina tehnika koja se koristi u tom smislu. Pranayama implicira visok nivo kontrole tijela, stoga je potrebno određeno vrijeme i volja da bi se naučilo pravilno izvođenje. Ova tehnika omogućava maksimalno iskorištenje punog kapaciteta pluća. Njome se izbjegava zadržavanje iskorištenog zraka u dnu pluća zahvaljujući kontrakcijama dijafragme. Osnovni principi disanja pranayame su lagani, dugi i puni udisaji i izdisaji, pri čemu izdisaji traju otprilike dvostruko duže od udisaja. Bitno je da se disanje izvodi iz trbuha, koristeći pritom dijafragmu. Ove principe koriste gotovo sve škole ronjenja na dah s određenim modifikacijama.
Da bi bolje ilustrirali učinak pranayame, zamislimo plastičnu bocu od 1 litre koju smo napunili tekućinom. Ako probušimo rupu, negdje na sredini boce, isteči će gornja polovina tekućine. Ukoliko bocu ponovno napunimo, opet će isteči gornja polovina, ovaj put, svježe dopunjene tekućine. Svako slijedeće punjenje boce imat će isti rezultat pražnjenja gornjeg dijela tekućine koji je bio svježe napunjen dok će donja polovina, sad već ustajale tekućine, stalno ostajati na dnu boce. Da smo rupu probušili na dnu boce svaki put bi iscurila cijela količina tekućine čime bi izvršili punu izmjenu kod ponovnog punjenja.

 

 Upravo pranayamom postižemo kompletnu izmjenu zraka u plućima. Normalnim disanjem, naime, ne možemo izbaciti sav zrak koji se nalazi u plućima. U dnu pluća uvijek ima neiskorištenog zraka, bogatog ugljičnim dioksidom. Pranayama koristi kontrakciju dijafragme (ošita), plosnatog mišića koji dijeli pluća od trbušne šupljine, na gore kako bi do kraja istisnula zaostali zrak koji se nakupio u doljnjem dijelu pluća i time omogućava da se taj prostor napuni novim i svježim zrakom, bogatim kisikom. Samo udisanje pranayama tehnikom odvija se u tri faze: trbušnoj, prsnoj (srednji dio pluća) i fazi udaha u predjelu ključnih kostiju (gornji dio pluća).
U prvoj fazi, širenjem i spuštanjem dijafragme prema želucu, automatski se omogućava širenje donjeg dijela pluća što nadalje poboljšava slijedeće faze udaha, pritom štedeći energiju potrebnu za rad prsnih mišića koji šire i podižu pluća.Nakon što se zrakom ispuni donji dio pluća, puni se srednji i gornji dio pluća (zona ključnih kostiju). Ako su sve faze izvedene dobro, trebao bi se dobiti osjećaj da zrak automatski ulazi u pluća, bez napora i s ugodom.Izdisaj kreće također od dijafragme kojom kao da lagano istiskujemo zrak iz pluća. Završava se kontrakcijom dijafragme na gore kojom istiskujemo zadnji zaostali zrak s dna pluća kao što je već opisano.
Samo ventiliranje prije urona podrazumjeva, naravno i druge radnje, a ne samo disanje pranayama tehnikom. Sama tehnika disanja ne može se generalizirati i način disanja ovisi o situaciji i okolini u kojoj se ronioc nalazi (npr. bazen ili more, lov prikradanjem ili zaron u dubinu), te o njegovim psiho-fizičkim i fiziološkim osobinama (početnik slabe kondicije ili natjecatelj vrhunskih sposobnosti). Čak i kada se uči ista tehnika na nekom tečaju, svaka osoba zasebno pronalazi, uz nadzor instruktora, određeni način ventiliranja koji je podređen baš toj osobi i koji se u nijansama razlikuje od načina ventiliranja svojih kolega na istom tečaju. Razlike mogu biti u dužini udaha / izdaha, njihovom broju u jedinici vremena (minuti) ili načinu opuštanja. Osnovni principi, naravno, uvijek ostaju isti. Najprikladniji način disanja za apneu je, u praksi, onaj koji podrazumijeva najveću izmjenu zraka uz najmanji fizički napor (bez obzira koja tehnika ventiliranja se upotrebljava).
Kod ventiliranja prije urona treba se pridržavati nekih pravila. Mora se postići dobar nivo opuštenosti jer je to, kao što je već prije spomenuto, komplementarno s ventiliranjem. Opuštenost treba biti i fizička i psihička (koju je teže postići) i do nje dolazimo na različite načine - različitim tehnikama yoge, autogenim treningom, samohipnozom, koncentracijom, vizualizacijom ili nekom drugom tehnikom koju smo usvojili i usavršili praksom. Za postizanje opuštenosti treba također iskoristiti takozvani "diving reflex". Diving reflex ili refleks uranjanja je svojstvo koje je karakteristično za sve sisavce i koje automatski usporava rad srca i smanjuje krvni tlak u trenutku kad tjelesni senzori signaliziraju da je tijelo uronjeno u vodu.
Slijedeće pravilo kojeg bi se kod ventiliranja trebalo pridržavati je da se izbjegava uron ukoliko se osjeti da se pretjeralo s pumpanjem zraka u pluća ili kad se osjete simptomi koji upućuju na krivu ventilaciju, a to su :

 

- podražaj za povećanjem frekvencije ili dubine udisaja i izdisaja ( količina kisika udahnutog u minuti nije dovoljna što znači da ćemo uroniti u neoptimalnim uvjetima)

 

- vrtoglavica, te trnci u vrhovima prstiju, vratu ili usnicama (simptomi koji ukazuju da smo pretjerali u ventiliranju, što može rezultirati incidentom ukoliko uronimo).

 

 Treba ponovo reći da za ove (posljednje) simptome nije neophodna sama brzina ventiliranja, već je odnos volumena zraka koji se udahne u jedinici vremena taj koji utječe na promjenu postotaka plinova koje udišemo - sporo i duboko ventiliranje također može dovesti do hiperventilacije ukoliko se previše produži.
Ukoliko smo osjetili bilo koji od navedenih simptoma hiperventilacije trebamo prekinuti ventiliranje i pričekati da se vratimo u normalu i onda iznova započeti pravilno, kontrolirano ventiliranje.

 

Kako bi ilustrirali različite varijacije učenja tehnike ventiliranja navest ćemo neke konkretne primjere koje primjenjuju određene škole ili instruktori. Interesantno je da smo među tekstovima instruktora poznate Apnea Academy, čiji je jedan od osnivača poznati rekorder Umberto Pelizzari, našli tri različite varijante ventiliranja koje kao osnovu imaju pranayamu.

 

Instruktor Apnea Academy, R.Tiveron, predlaže dva načina (varijante) ventiliranja:
- 1. način - ukoliko nismo u nekoj izvanrednoj situaciji (npr. natjecanje u podvodnom ribolovu ili lov u jakoj struji i sl.) ventiliramo u prvoj fazi isključivo trbušno. Pokreti su pravilni, kontinuirani, ravnomjerni i bez napinjanja drugih mišića. Ventilira se unutar 45% totalnog plućnog volumena. Nema naglih promjena između udaha i izdaha. Stalno se zadržava odnos udah/izdah = 1:2, što znači da je izdah otprilike duplo duži od udaha.U momentu kad se osjetimo spremnim, mirnim, savršeno opuštenim i ako smo ventilaciju izvršili korektno dovoljna su završna 2- 3 duboka, kompletna udaha da bi ronili opušteni i u sigurnosti, s mogućnošću postizanja boljih rezultata i što je najvažnije s maksimalno aktivnim svim tjelesnim signalima opasnosti.
- 2. način - varijacija prvog načina kod kojeg se radi (ventilira) unutar 70% kapaciteta pluća. Između udaha i izdaha se prave kratke apnee (4-5 sekundi), stalno zadržavajući odnos udah/izdah = 1:2. Prije samog urona, izvode se 1 ili 2 puna, završna udaha.

 

U oba ova načina, ključnu ulogu ima dijafragma, pa instruktor preporučuje često vježbanje rada dijafragmom, na suhom i u vodi kroz duže razdoblje, kako bi ju se naučilo koristiti optimalno i prirodno (automatski).

 

Drugi instruktor Apnea Academy, S.Rovella, sugerira slijedeću tehniku koja se odvija u 3 faze:
Prvu fazu čini fizičko i psihičko opuštanje. U toj fazi, disanje je normalno, spontano, bez razmišljanja, lagano i mirno - opuštamo se.
U drugoj fazi, relaksirani, započinjemo disanje dijafragmom. Upotrebljavamo samo mišić dijafragme, dok prsa ostaju mirna i opuštena. To omogućava najbolju izmjenu zraka u plućima uz najmanju potrošnju energije. Udisaji i izdisaji ne idu do kraja kako bi se izbjegao preveliki mišićni napor.
Vrijeme izdaha je otprilike dvostruko duže od udaha tj. ako udišemo oko 8 sekundi, izdisat ćemo oko 16. Vrhunski apneisti mogu produžiti vrijeme jedne izmjene zraka i do cijele minute (20 sekundi udah i 40 sekundi izdah).
U podvodnom ribolovu, vrijeme pripreme i oporavka nakon izrona bit će najčešće skraćeni, ali se način pripreme ne mijenja.
U trenutcima koji neposredno prethode apnei, aktiviramo i prsne mišiće - izvodimo kompletne udahe jer samom dijafragmom ne možemo kompletno napuniti pluća. Dovoljna su 3-4 lagana, duboka i kompletna udaha. U ovoj fazi, udasi i izdasi su duboki, ali bez prevelikog napinjanja. Zadnji izdah (prije završnog udaha) je posebno važan. Mora biti posebno dubok kako bi izbacio sav stari zrak i napravio mjesta za novi, pa se dijafragma jače povlači na gore. Zadnji udah prije urona je lagan (oko 60% maksimuma) ukoliko radimo statičku apneu, nešto jači za dinamičku apneu u plitkom bazenu, dok se za duboki uron na moru izvodi puni udah - pomiču se redom, dijafragma odn. trbuh, prsa, ramena ključne kosti, a iskusniji apneisti mogu napuniti zrakom i usta, kako bi se uskladištila najveća moguća količina zraka, koji će kasnije koristiti za kompenziranje maske i bubnjića.
Disanje nakon izrona - nakon izrona, jako je važno da prvi udah bude mali tj. unutar 30 - 40% ukupnog plućnog volumena. Time se skraćuje vrijeme dolaska prvih molekula kisika (makar i malobrojnih) do pluća i ostalih organa. Najveća pogreška koja se može napraviti je duboki prvi udah neposredno nakon izrona. Treba ga apsolutno izbjeći. Nakon prvog, laganog udaha, treba što prije dobro izmjeniti sav zrak u plućima. To je, eventualno, jedini trenutak kad je dopuštena kratkotrajna hiperventilacija - hiperventilacija oporavka. Ona ne bi smjela biti duža od 1 minute, a prije slijedećeg urona trebalo bi ponovo stabilizirati početne uvjete. Nakon hiperventilacije nikad ne treba raditi apneu.

 

Gianluca Genoni, svjetski rekorder u disciplini ronjenja varijabilnim balastom, podučava svoju varijantu ventiliranja. I ona se također sastoji od 3 faze:
- u prvoj fazi udasi su lagani i duboki - prvo dijafragmom, pa prsima, dok izdasi idu obrnutim redom - prvo prsa, onda trbuh odn. dijafragma.
- u drugoj fazi se izvode 3-4 brza, isključivo prsna udaha, radi lagane dekarbonizacije (izbacivanja ugljičnog dioksida).
- u trećoj, završnoj, fazi se izvodi zadnji udah - prvo dijafragmom, a potom prsima, nastojeći što je moguće više uhvatiti zraka, sve do punjenja usta.

 

Hiperventilacija je apsolutno zabranjena. Za izbjegavanje nesvjestice, Genoni smatra da je ključno upoznati vlastito tijelo i slušati njegove poruke.
Genoni veliku pažnju posvećuje psihičkoj pripremi i opuštanju. Iako to nije predmet ovog članka, navest ćemo jedan njegov sistem koji mogu iskoristiti i podvodni ribolovci (Genoni sam nikada nije uzeo podvodnu pušku u ruke, ali priznaje da se jastozi, hobotnice i orade ne zadržavaju dugo na njegovom tanjuru). Sistem se zove . Npr. podvodni ribolovac će zamisliti da mora loviti 4 sata na dubini od 15m i koncentrirati se na to. Prije ronjenja misli na opremu, dubinu koju mora doseći, zaron, spuštanje, kompenzaciju, sve što podrazumijeva pripremu za ronjenje ... Na taj način postiže smirenje i koncentraciju. To možda podsjeća na praznovjernost koja se pripisuje profesionalnim sportašima. Tako npr. vozači Formule 1 imaju svoje obrede kojih se pridržavanju svaki puta prije utrke. Opremu oblače uvijek istim redosljedom, ulaze u bolid uvijek na isti način i sl. Smatram da se to ne može nazvati praznovjerjem, već se oni zapravo na taj način nesvjesno koncentriraju i psihički se pripremaju za natjecanje. Slično rade i neki ronioci, koji ritualno oblače opremu uvijek na isti način i istim redosljedom (npr. autor ovog teksta), dok iz dnevnika Giorgia Dapirana možemo vidjeti da se on prije ronjenja koncentrira zamjećujući detalje na moru i uzobalju.

 

Kad smo već spomenuli Dapirana i on ima svoju tehniku ventiliranja. Bolje rečeno tehnike. Njegova filozofija je da podvodni ribolovac nema uvijek niti dovoljno vremena niti mogućnosti da izvede ventiliranje kakvo podučavaju škole ronjenja na dah. Takve su, na primjer, situacije kad se ronioc nalazi točno iznad ribe gdje treba reagirati odmah ili kad lovi po jugu gdje valovi ometaju opuštanje i koncentraciju.
Ukoliko se priprema za duboki uron, Dapiran sve radi u 7-8 intenzivnih, dubokih udisaja i izdisaja. Prvi dio ventiliranja izvodi samo dijafragmom i to poprilično snažno (što se dobro vidi na njegovim video filmovima) dok zadnje udahe izvodi laganije i punim plućima. Posljednji izdah je posebno eksplozivan usljed jake kontrakcije dijafragme. Ovakva tehnika ventiliranja omogućava mu da u kratkom vremenu zaroni na dubine od preko 25 m s ukupnim trajanjem apnee od oko 2 minute.
Za pliće urone, za vrijeme lova s površine, Dapiran radi samo 3-4 violentna udaha dijafragmom.Ova tehnika izazvala je dosta kontroverzi jer se sve odvija brzo i energično što je na prvi pogled potpuno suprotno kontroliranoj ventilaciji. S druge strane, ljudi koji su ga gledali u živo, tvrde da je tehnika sigurna jer je vrijeme ventiliranja kratko (ne prelazi 7-8 udaha) i da je to samo ubrzana varijanta <školske> kontrolirane ventilacije (upotreba, prvo dijafragme, pa pluća).
Dapiran, osim toga, za opuštanje ne koristi nikakve tehnike autogenog treninga, yoge i sl. Po mom mišljenju, ovakva tehnika je podređena isključivo Dapiranu, koji ima izvanrednu kondiciju, pošto je gotovo svaki dan u moru, te tehniku ronjenja. Njegovo tijelo je već naviknuto na ovakvu vrstu fizičkog napora, a njegovo ogromno iskustvo omogućuje mu da prepoznaje sve signale opasnosti koje mu šalje organizam i da postiže opuštenost tijela čim uđe u vodu, bez nekih posebnih vježbi.

 

Slično Dapiranu, mnogi poznati podvodni ribolovci razvijali su svoje vlastite tehnike ventiliranja i opuštanja. Sve one, uglavnom, djelomično dotiču kontrolirane ventilacije odn. koriste njene osnovne principe, ali su podređene uslovima podvodnog ribolova i psiho-fizičkim karakteristikama pojedinih ronioca.

 

 Jasno je da u uvjetima velikih valova, jake struje i sl., jednostavno nije moguće normalno i opušteno ventilirati. Isto tako, npr. pri lovu u plićaku kad se obično opterećuje s više olovnih utega, ventiliranje je otežano jer svaki izdah čini ronioca negativno plovnim pa ovaj tone i u disalicu ulazi more. Tehnike yoge ili autogenog treninga rijetko se upotrebljavaju za opuštanje, osim možda kad je riječ o stvarno dubokim uronima. Koristi se uglavnom način koncentracije tipa vizualizacije - npr. koncentrira se na kamen iza kojeg ćemo se sakriti u lovu na čeku ili na taktiku koju ćemo primjeniti pri prilazu ribi u lovu prikradanjem i sl. Također se treba opustiti i fizički. Osobno sam se mnogo puta uhvatio kako prilikom pripreme urona grčevito stišćem rukohvat puške. Nakon što sam se usredotočio na to da olabavim stisak (primivši pušku sa samo dva prsta), osjetio sam da mi se na tijelu opuštaju i drugi mišići za koje uopće nisam bio svjestan da su zgrčeni.
Modifikacija ventiliranja kod podvodnih ribolovaca, najčešće ide k tome da se u jednom kraćem dijelu ventiliranja ipak primjenjuje brže disanje (da li to možemo nazvati hiperventilacijom?).Tako sam u talijanskom časopisu "Pesca Sub" naišao na savjet da se ventilira prvo na kontroliran način, s punim, dubokim i laganim disanjem s naglaskom na maksimalnu izmjenu zraka u plućima putem dijafragme. U slučaju da ronioc osjeti da nije potpuno spreman, upotrebljava se kratka hiperventilacija za kojom potom slijedi kratka apnea (oko 10-tak sekundi) na površini kako bi se poništili negativni efekti hiperventilacije. Na kraju, ventiliranje završava s 2-3 puna i lagana, završna udaha.

 

Sličnu tehniku ima Riccardo Molteni, bivši član talijanske reprezentacije u podvodnom ribolovu, s kojom je osvojio 2 svjetska prvenstva. Molteni, koji je prešao pedesetu, još uvijek bez problema zaranja na dubine preko 30 metara. Njegova tehnika se sastoji od brzih udisaja i izdisaja (hiperventilacija?) u trajanju od 45 sekundi. Nakon toga radi kratku apneu (oko 15 sekundi) na površini da stabilizira otkucaje srca i opusti mišiće. Slijede završnih 3-5 laganih i dubokih udaha, a zatim uron.

 

Treba obratiti pažnju da se kod ovih tehnika čak i u slučaju kada se radi hiperventilacija, ona nastoji anulirati kratkim apneama na površini ili je pak vrijeme ubrzanog disanja kratko. Gore navedene kao i druge slične tehnike, nastale su, kao što je već rečeno, na temelju osobnih iskustava podvodnih ribolovaca i jedinstvene su za svakog ponaosob. Iz raznih intervjua s velikim imenima ovog sporta, može se vidjeti da praktički svaki od njih koristi svoju, osobnu, varijantu pripreme za uron, koja se bar u nekom detalju razlikuje od drugih.

 

Interesantno je, međutim, da i neke škole apnee primjenjuju i uče tehnike u kojima se naslućuju tragovi hiperventilacije.

 

Veliki Pipin Fereras s Kube, višestruki rekorder u free divingu i prvi čovjek koji se spustio ispod 150m dubine, u svojoj školi uči, a njegovi učenici primjenjuju, tehniku ventiliranja kod koje se radi oko 16 udaha/izdaha u minuti tijekom cijelog procesa ventilacije. Ukoliko takvo ventiliranje traje koliko i druge slične tehnike, onda se tu svakako radi o hiperventilaciji. Ljudi koji su isprobali njegovu tehniku, (inače koriste druge tehnike) kažu da ne produžuje apneu u odnosu na kontroliranu ventilaciju.

 

Kanadska škola apnee, slično američkoj, polazi više od znanstvenih (medicinsko-fiziološko- fizičkih) osnova nego od istočnjačkih vještina disanja, mada se u praksi one podudaraju. Tu se npr. broje udisaji i izdisaji u minuti i ne ide se na unutarnji osjećaj. Ova škola primjenjuje i uči tehniku u kojoj se rade 4-6 udaha u minuti tijekom prve faze procesa ventilacije, dok se u drugoj fazi ipak radi 5-10 brzih udaha u manje od minute, da se izbaci ugljični dioksid. Ta faza ulazi u hiperventilaciju. Ovakvu tehniku uče ovlašteni instruktori pa se nadam da znaju što rade. Usput, Kanadska je reprezentacija na prošlom svjetskom prvenstvu u ronjenju u apnei završila na 4. mjestu.

 

Ovim člankom ne želimo ulaziti u to koja je od predstavljenih tehnika ventiliranja ona prava ili najbolja. Vjerujem da pravi odgovor, bar za sada, ne postoji. Izučavanje apnee, tek se počelo pravo razvijati i vjerojatno će se stalno otkrivati nove i uspješnije tehnike ventiliranja. Ono što je definitivno je da je hiperventilacija opasna i da ju treba izbjegavati te da je, bar za sada, najsigurniji način učenja apnee i ventiliranja, onaj uz iskusnog instruktora. Opasnost se međutim nikad ne smije ignorirati. Na internetu se može pronaći ispovjest jednog ronioca koji je najprije završio tečaj yoge, na kojem je naučio spustiti otkucaje srca na 28 udaraca u minuti. Zatim je učio čisti free diving. Godinu dana nakon toga, išao je isprobati na moru koliko je poboljšao apneu. Nakon 2-3 apnee na suhom, krenuo je u more. Nakon kontrolirane ventilacije, zaronio je, a prva kontrakcija se javila na oko 4 minute apnee. Nastavio je do 4 minute i 30 sekundi u kojem vremenu se javilo već 4-5 grčeva. Na 4 minute i 40 sekundi je konačno izronio. Deset sekundi nakon što se našao na površini, počelo mu se vrtjeti i na kraju se onesvjestio. Osvjestio se u bolnici ... imao je sreće... Nadam se da smo iz ove priče svi nešto naučili!

 

U pripremi članka korišteni su tekstovi instruktora iz Apnea Academy - S. Rovelle i R. Tiverona, zatim tekstovi G. Genonija, rekordera u disciplini urona s varijabilnim balastom, tekstovi i intervjui iz časopisa za podvodni ribolov "Pesca Sub", te tekstovi i intervjui s internet stranica posvećenim ronjenju u apnei.

 

Alan Černava
23.9.2001