Submania
Submania

info@submania.hr

Treninzi: Boris 091 / 2557 963 Dozvole: Leila 091 / 5722 375

Ceka GoranČeku, pojednostavljeno, možemo definirati kao tehniku kojom se podvodni ribolovac, nakon urona, spušta na dno, smiruje se iza nekog zaklona, te čeka da se riba približi njemu na koristan domet podvodne puške umjesto da se on približava ribi.

Priča ide ovako: prilikom skidanja opreme na čamcu, nekom podvodnom ribolovcu je u more pao ronilački pojas s utezima. Pratio ih je pogledom dok su padali u dubinu, a kad su stigli na dno, primjetio je kako su se, nekoliko sekundi kasnije, oko utega okupile manje ribice istražujući nepoznati predmet što se iznenada pojavio u njihovoj okolini. Ta slika ga je zaintrigirala, te je počeo razmišljati da li bi isti efekt nastao kad bi se i on tako spustio na dno i ostao nepomično ležati poput njegovog pojasa s olovima. Pokušaji su bili uspješni i tako je rođena tehnika podvodnog lova na čeku.

Ovo je, naravno, samo legenda, ali prilično dobro ilustrira osnovnu bit ove, novije, tehnike podvodnog ribolova, a ta je da će riba prići iz velike daljine roniocu koji nepomičan leži na dnu. Osnovne tehnike, lov u poniranju (propadanju) i lov po rupama, koje su se do pojave "čeke" upotrebljavale bile su jednostavno neučinkovite za lov određenih ribljih vrsta poput orada, piceva, lubina i naročito zubataca, koje su se vrlo rijetko zadržavale u rupama, a ronioc u poniranju im se vrlo teško mogao približiti. Iz potrebe za uspješnim lovom i na takve vrste razvio se ribolov na čeku.

 

 Čeku, pojednostavljeno, možemo definirati kao tehniku kojom se podvodni ribolovac, nakon urona, spušta na dno, smiruje se iza nekog zaklona, te čeka da se riba približi njemu na koristan domet podvodne puške umjesto da se on približava ribi. U stvarnosti, čeka je puno složenija za izvođenje, ali osnovni princip u pravilu funkcionira, bez obzira koliko to početnicima ili ljudima koji ne poznaju dovoljno podvodni ribolov izgledalo nevjerojatno. Jer, zašto bi se riba, sama od sebe, približila podvodnom ribolovcu? Kao odgovor na ovo pitanje ponuđeno je više teorija, ali niti jedna nepobitna.
Da li se radi o kontroli teritorija, potrebom za hranjenjem ili jednostavno znatiželji nitko još nije u potpunosti znanstveno dokazao. No, bez obzira o kojem se osnovnom motivu radilo, sigurno je da ribe neprestano primaju razne signale iz ambijenta kako bi stalno bile informirane o situaciji u svojoj okolini. Vrste signala koje ribe primaju su vizualni, akustični, mirisni i električni, ali kod većine vrsta najbitniji su akustični i vizualni. Radi specifičnih uvjeta u podmorju (slaba vidljivost, a velika zvučna provodljivost) u riba su se najjače razvili akustični senzori tj. bočna linija, dok su vizualni senzori odn. oči slabije razvijene. Tako ribe relativno slabo vide (ovisno od vrste do vrste), naročito u daljinu, ali zato osjećaju akustične valove koji se prostiru kroz vodu daleko izvan dometa vida (opet ovisno o vrsti ribe). Generalno, predatori imaju bolji vid i jače akustične senzore. Ukoliko su vibracije koje riba prima snažne i jasne, ona ih već na velikoj daljini može klasificirati odn. odrediti komu ili čemu pripadaju, te shodno tome odrediti svoje daljnje ponašanje. Ako odredi da se radi o mogućem plijenu krenut će prema izvoru zvuka, a ako vibracije klasificira kao moguću prijetnju (veću ribu - predatora ili podvodnog ribolovca ukoliko se često sretala s njim) nastojat će se udaljiti i prije nego što dođe u vizualni kontakt s izvorom zvuka. Ako je, međutim, signal slab i nejasan, riba neće moći precizno odrediti o kakvom se izvoru signala radi. U tom slučaju, morat će se približiti izvoru ukoliko ga želi precizno identificirati jer su signali bliže izvoru jasniji. Ako su signali i nakon približavanja nedovoljno jasni i nepoznatog karaktera (ne postoje u memoriji ribe) riba će za potpunu identifikaciju morati potvrditi izvor signala također i vizualno. Kako su ribe kratkovidne, da bi dobro vidjele izvor zvuka, morat će se približiti dovoljno blizu da uđu u koristan domet podvodne puške.

 

Upravo u ovom mehanizmu se krije razlog uspješnosti čeke kao tehnike. Isto to je i razlog zašto je na područjima gdje je podvodni ribolov intenzivan lov na čeku težak. Riba je, naime, u takvoj situaciji naučila raspoznavati određene frekvencije koje odašilje podvodni ribolovac pa čim ih primi, ili bježi bez potrebe za vizualnom identifikacijom ili prilazi na daljinu na kojoj raspoznaje već samu siluetu ronioca, što je daleko izvan dometa podvodne puške i dalje ne prilazi.

 

Kad se znaju osnovni principi koji omogućavaju lov na čeku lakše je razumjeti i postupke koje podvodni ribolovac mora činiti pri njenom izvođenju.
Podvodni ribolov na čeku odvija se u nekoliko faza: kretanje na površini i priprema urona, sam uron, spuštanje (poniranje), postavljanje na dnu i izvođenje same čeke, gađanje i izron. Ovisno o tipu čeke, izvođenje ovih faza se može razlikovati međusobno, ali je osnovni princip isti. Detaljno opisivanje ovih faza moglo bi zauzeti kompletan prostor cijelog jednog časopisa pa će biti predstavljene samo uopćeno.

 

Kretanje površinom ne treba posebno izdvajati. Kao i u drugim tehnikama podvodnog ribolova ono je bitno jer ćemo nepravilnim plivanjem (velika brzina, pljuskanje po površini, suvišno mahanje rukama ...) upozoriti ribu na opasnost još na velikoj daljini. S druge strane, kad se lovi u pjeni, buka valova koji udaraju u obalu maskirat će zvukove ribolovca na površini pa tada kretanje može biti brže i glasnije.

 

 Tijekom plivanja i pripreme za uron, cijelo vrijeme se promatra morsko dno radi odabira mjesta za čeku. Postoje neka pravila koje su točke dobre za postavljanje, ali do pravog mjesta se dolazi tek praksom. Izbor odgovarajućeg mjesta ovisit će i o vrsti ribe koju se lovi. Obično su to uzdignuća ili nakupine stijena na ravnijem terenu, kanali, dijelovi posidonije izmješani s kamenjem, stijene na rubu kamena i pijeska, procijepi i sl. U svakom slučaju treba odabrati točke koje će roniocu moći pružiti dobar zaklon, a istovremeno imati dobru preglednost.
Treba znati promatrati i slušati okolinu i naučiti prepoznavati informacije koje nam može dati. Sitna riba, gusto skupljena u oblik lopte npr. odaje da je u blizini predator. Prema obliku jata, iskusan ribolovac će moći prepoznati da li se radi o zubacu ili možda gofu ili nekom drugom pelagijskom lovcu te iz kojeg smjera će se najvjerojatnije pojaviti. Za pravilan odabir mjesta za čeku najvažnije je iskustvo pa se ne treba obeshrabriti prvim promašajima. Kad se odabere mjesto, počinje priprema urona.

 

Priprema urona sastoji se od opuštanja i ventiliranja. O njoj će umnogome ovisiti apnea ronioca pa mora biti izvedena što je moguće pravilnije (pravilno ventiliranje je često teško izvesti u uvjetima podvodnog ribolova). Koncentracija i opuštanje te pravilno ventiliranje omogućit će dužu apneu uz maksimalnu sigurnost. Obavezno treba izbjegavati hiperventilaciju - kratko i ubrzano disanje u dužem vremenskom razdoblju jer je ona najčešći uzrok utapanja ronioca na dah. Tijekom ventiliranja ne treba gubiti iz vida točku koja je odabrana za mjesto čeke. Promatra se njena pozicija u odnosu na ostali teren, procjenjuje se mogući pravac dolaska ribe te određuje taktika lova. Ako je voda mutna, situacija se pogoršava jer je teško unaprijed odrediti kako mjesto čekanja tako i taktiku koju ćemo primjeniti pa će se odluka o tome morati donijeti u toku spuštanja prema dnu ili čak na samom dnu. Prilikom ventiliranja ronioc zna nesvjesno lagano udarati jednom perajom o drugu što, naročito kod plastičnih ili karbonskih peraja, može uznemiriti ribu. Dakle, i to treba nastojati izbjeći.

 

Kad je spreman, podvodni ribolovac izvodi uron. Tehnika urona će ovisiti o tipu čeke, situaciji, dubini, terenu, ... Bitno je da uron bude lagan i fluidan, bez pljuskanja i sudaranja perajama. Takvi jaki signali uzbunit će ribu, a u područjima gdje ribolovci često operiraju bit će to jasan signal kojeg riba automatski povezuje s opasnošću i odmah se udaljava. Najčešće se izvodi pravilan uron, preklapanjem u struku i podizanjem jedne ili obje noge u zrak, ali u nekim situacijama on bi sigurno uplašio ribu npr. kada riba prolazi blizu ronioca u plitkoj vodi. Tada treba uroniti sa što manje pokreta, gotovo u horizontalnom položaju. Prilikom urona dobro je izvaditi disalicu iz usta kako tokom spuštanja ne bi izlazili mjehurići zraka koji plaše ribu. Ima doduše mišljenja da ponekad baš ti mjehurići privlače ribu.

 

Spuštanje do dna bi trebalo biti što okomitije. Na taj način skraćujemo trajanje poniranja čime s jedne strane štedimo kisik, a s druge dajemo manje vremena ribi da definira vibracije koje tijelo prilikom spuštanja šalje. Poniranje treba biti lagano, a ako se radi o uronu na veću dubinu u uvjetima slabije vidljivosti, poniranje će se morati još više usporiti kako bi se tokom njega odredilo mjesto za čeku (koje se ne vidi s površine) i način postavljanja. I inače se tijekom dubokih urona promatra teren uokolo kako bi se eventualno uočila riba u daljini. Bitno je da poniranje bude bez ikakvih suvišnih pokreta koji bi ribi mogli poslati signale da se radi o živom biću i mogućem predatoru. Ronioc prilikom propadanja treba emitirati vibracije kao da se radi o nekom predmetu, neživoj tvari što kod ribe neće pobuditi sumnju i čak će je zainteresirati da se približi. Da bi to postigao, ronioc se u plitkoj vodi opterećuje s više utega kako bi ga njihova težina odmah nakon urona povukli na dno bez potrebe da radi suvišne pokrete. Kod čeke u dubini, ronioc radi perajama do prvih 10-tak metara, a čim prestane djelovati sila uzgona pušta se da slobodno pada u dubinu bez ikakvih daljnjih pokreta, tako da su signali koje šalje kroz vodu slabi i teško definirani. Brzinu i smjer propadanja regulira laganim promjenama položaja tijela. Puška se tom prilikom obično drži uz tijelo, skrivena od pogleda ribe jer je ova danas naučila prepoznavati oružje podvodnog ribolovca i povezati sliku puške s opasnošću. Kad se zaranja na mjestima gdje su jake struje (kanali, pućinske sike, istureni rtovi, ...) vertikalni uron je nemoguć. Tada se mora procijeniti brzina struje i zaroniti prije točke na koju se želimo spustiti pa će nas struja, ako smo dobro procijenili, odnijeti do tog mjesta.

 

Pristajanje na dno bi trebalo biti što je moguće mekše. Treba spriječiti udaranje o kameno dno odn. zvukove koji su posljedica toga ili pak dizanje sedimenta na mekšem dnu. Laganim prilaskom dnu ćemo također izbjeći ili bar ublažiti raspršivanje manjih ribica (obično crneja) čije panične reakcije uzbunjuju svu ostalu ribu u okolini. Iz osobnog iskustva mogu reći da je pravilno spuštanje i prilaz dnu, pola uspješno obavljena posla, naročito kod lova oprezne ribe poput zubaca npr.

 

 Pristajanje na dno može biti direktno u točki koju smo odabrali za mjesto čeke ili prije nje što je po mnogima bolje. U tom se, drugom slučaju, nakon pristajanja na dno, prijeđe nekoliko metara do mjesta za čeku služeći se pri tome samo slobodnom rukom za povlačenje bez mahanja perajama. Na taj način se izlazi iz područja pada "kontaminiranog" glasnim zvukovima i ulazi u područje "tišine" odakle riba ne prima jasne signale koje ne može identificirati.
Postavljanje se vrši iza zaklona kojeg smo odabrali s površine ili tokom poniranja ukoliko vidljivost nije dozvolila prvu varijantu.
Do sada je vjerojatno jasno zašto je potrebno da podvodni ribolovac bude zaklonjen. Zaklon, osim što vizualno sakriva podvodnog ribolovca, ometa i širenje njegovih vibracija u okolni prostor tako da se riba mora približiti ako želi precizno definirati izvor zvuka. Položaj i vrsta zaklona ovisi o tipu čeke odn. vrsti ribe koju se namjerava loviti. Neke vrste poput zubaca npr. zahtjevaju potpun zaklon dok je za druge, kao što je recimo gof, bolje biti malo otkriven. Generalno, bitno je da je zaklon takav da istovremeno maksimalno sakriva ronioca, a još uvijek pruža najšire moguće vidno polje.

 

 Ukoliko se npr. ispred ribolovca na čeki nalazi nekoliko viših stijena, također pogodnih za zaklon, iza kojih slijedi čistina, bolje je napustiti postojeći zaklon i postaviti se iza zadnje stijene od ribolovca odn. one koja prva gleda na čistinu. Ribe često koriste takve stijene kao reper - orijentir iza kojih se dalje ne približavaju jer u pravilu nastoje imati čist prostor iza sebe za slučaj bijega. Zato će rijetko ući unutar područja gdje imaju nekoliko stijena za leđima koje će im biti na putu ako se okrenu naglo bježati već će obično prilaziti do prve stijene nakon čistine i tu se okretati nazad.
Ukoliko je ribolovac postavljen dalje od te stijene teško će namamiti ribu da prijeđe svoj reper, ali ako je postavljen baš iza tog repera velike su šanse da će mu riba prići na puškomet.
Idealni zakloni su oni koji ronioca sakrivaju sa svih strana ili bar najvećim dijelom poput usjeka, kanala, vertikalnih i horizontalnih procjepa te posidonije u koju se ovaj može potpuno uvući.
Pokazalo se da su elementi koji najviše plaše ribu podvodna puška, peraje te bjelina očiju i lica. Primjećeno je da što je duža podvodna puška i što je ona isturenija, riba se drži dalje. Zato kod postavljanja na čeku, pušku treba držati što je više uz dno te ako je moguće i nju sakriti iza zaklona vodeći računa da ipak ima dovoljno prostora za manevriranje.
Peraje najviše problema zadaju u plićaku jer imaju tendenciju podizanja i to obično baš kad kad se riba približava. U tom slučaju se možemo pozdraviti s ulovom. Rješenje tog problema su utezi za noge koji se postavljaju oko gležnjeva ili na same peraje. Nije loše maskirati površinu peraja koja gleda na gore dok ribolovac leži na čeki kako bi se prekinula njihova jasna silueta koja otkriva i ronioca. U dubini, pritisak vode drži peraje uz dno pa problem evenutalno može bit ako riba dolazi s leđa ili sa strane.

 

 Dosta profesionalaca savjetuje da se prilikom dolaska ribe oči drže lagano sklopljene, naročito u plitkoj i bistroj vodi, kako bi se spriječilo isticanje bjeloočnice. Drugi način je da se glava drži lagano okrenuta prema dnu, ali u tom slučaju se mora imati maska koja ima dobru vidljivost preko gornjeg ruba. Ovakvim položajem maske spriječit će se i odbljesak od stakala maske (ako sunce nije za leđima) koji također drži ribu na odstojanju.
Za pravilno postavljanje najvažnije je iskustvo. Ne postoje stroga pravila koja garantiraju uspješnu čeku, ali neke smjernice se ipak mogu odrediti.
Na primjer, kod lova predatora, bolje je postaviti se niz struju jer oni love u zasjedi postavljenoj kontra struje pa će u 90 % slučajeva doći iz tog smijera. Treba pri tome imati na umu da struja nosi naše vibracije ribi koja ih prima puno jasnije nego da smo postavljnei kontra struje. Po mogućnosti, treba se postaviti tako da sunce bude za leđima. Vrlo je bitno promatrati okolinu jer nam ona može puno reći o tome što se događa na području gdje čekamo. Naročito kretanje male ribe. O njenom položaju možemo odrediti iz kojeg pravca će doći veća riba pa se shodno tome i postaviti na dnu.

 

 Nakon postavljanja slijedi čekanje za vrijeme kojeg smo potpuno nepomični jer ne želimo da do ribe dođu prejasni signali koji bi nas otkrili, već u daljini. Eventualno se vrlo laganim pokretima glave kontrolira okolina. Uvijek treba nastojati obuhvatiti najveće moguće vidno polje perifernim vidom, a tek potom lagano okrećemo glavu. Ako perifernim vidom primjetimo ribu prestajemo okretati glavu i čekamo da riba sama dođe pred vidno polje. U većini slučajeva ribu nećemo vidjeti čim se spustimo na dno. Prvo se približava manja riba. Ako je ronioc nepomičan, ona mu može prići skroz do same maske i čak kljucati u staklo.
Nakon određenog vremena dolaze i veći primjerci. Obično se ranije pojavljuju biljojedi odn. svejedi koji čine sredinu hranidbenog lanca poput kantara i šaraga na sikama ili cipala i piceva u plićaku. Predatori dolaze zadnji. Kad se potencijalan plijen pojavi, prati se lagano puškom bez naglih trzaja. Ruka koja drži pušku nije ispravljena i ukočena već povijena u laktu kako bi lakše mogli pokretati pušku, naročito u nepredviđenim situacijama.Ukoliko pušku okrećemo dovoljno lagano moći ćemo ribu pratiti i u velikoj blizini, ali ako trznemo samo milimetar potjerat ćemo je još u daljini. Ribama je u memoriji zapisano da brzi i eksplozivni pokreti znače napad i automatski reagiraju na njih. S druge strane, spore pokrete ne smatraju opasnošću jer se niti jedan predator pod morem ne kreće polako kad je u lovu.

 

Gotovo svaki uron ima svoju priču i nemoguće je pobrojati sve situacije u kojima se podvodni ribolovac može naći. Često će npr. roniocu riba doći s leđa. Kako reagirati u takvoj situaciji? Sve ovisi o kretanju ribe i položaju ribolovca. Najoptimističnija varijanta je ako riba ne dolazi direktno u leđa, već malo sa strane. Ukoliko je lovac potpuno nepomičan u takvoj situaciji velike su šanse da će riba nastaviti kretanje i proći blizu njega dajući mu time veliku priliku za gađanje. Ako riba dolazi direktno u leđa, najvjerojatnije će se okrenuti za 180 stupnjeva ili skrenuti oštro u stranu i u velikom luku zaobići ronioca. Tu se šanse za ulov jako smanjuju.

 

 Treba reći da ponekad prevelika pasivnost i zaklonjenost može biti i kontraproduktivna. Ukoliko su signali koje podvodni ribolovac šalje preslabi ili ih nema (što je doduše rijetko kad moguće) može se dogoditi da im riba ne posveti dovoljno pažnje odnosno da ne izazovu kod nje znatiželju ili ne pokrenu instinkt za teritorijalnom kontrolom. Zato je ponekad dobro dati ribi do znanja da se nešto događa u njenoj okolini. Nekad će to biti izdizanje iz zaklona pa ponovno sakrivanje, nekad ispuštanje raznih zvukova iz grla, nekad kuckanje ili grebanje o stijene, nekad ispuštanje mjehurića zraka, ...
Čeka dakle nije pasivna tehnika kao što bi se na prvi pogled možda moglo zaključiti već se tu radi o stalnom nadmudrivanju ribolovca i ribe. Stjecanjem iskustva, podvodnom lovcu će sve interesantnije biti teže i izazovnije situacije odn. opreznija riba dok će prelaziti preko čeke na vrste koje se lakše love.

 

 Kad se riba približi zoni u kojoj podvodna puška ima koristan domet, pokreti se maksimalno usporavaju ili zaustavljaju ako riba dolazi pravolinijski, a puška se poravnava s ciljem. Ruka se lagano pruža i učvršćuje u zglobu kako bi se amortizirao trzaj ako je puška jače snage. Opuštena ruka prilikom samog okidanja obavezno dovodi do skakanja puške i promašaja, čak i kada se ne radi o snažnijem oružju. Neke će ribe prići jako blizu, a neke ćemo morati gađati u daljini. Ako je moguće, gađa se odmah iza škrga u područje bočne linije. Velike su šanse da ćemo tu pogoditi kralježnicu što će u mjestu paralizirati ribu. Oko bočne linije su koncentrirane skupine živaca pa pogodak u ili blizu bočne linje onesposobljuje centre koji utječu na rad mišića te riba ne može razviti maskimalnu snagu. Dobar je i pogodak iza bočne peraje jer se tu obično nalaze vitalni organi i srce. S druge strane, treba izbjegavati pogotke u trbuh, rep i škržni poklopac, naročito kod veće ribe.
Brze ribe, poput zubaca, gađa se frontalno u glavu jer će se u suprotnom okrenuti prije nego sulica dođe do njih.
Ako se približava jato riba, treba što ranije odabrati samo jednu iz jata i pratiti samo nju sve do konačnog hica jer se u suprotnom može dogoditi da jato dođe i ode bez da se ispali sulica ili se u neodlučnosti gađa čitavo jato što sigurno rezultira promašajem.

 

 Pogođenu ribu treba pokupiti što prije kako bi što manje uzbunili ostale u okolini.
Početnici često ne obračaju pažnju na izron. Izron se koristi za promatranje dna kako bi se uočilo na koju stranu je otišla riba i da li se eventualno koja sakrila pod kamenje ili među travu. Time lakše određujemo taktiku za sljedeći uron. Izron je još važniji ako nismo gađali ili smo promašili ribu. Tada ne treba izranjati odmah, vertikalno, već se treba povući unazad i ako je moguće tj. ako imamo još dovoljno zraka, izroniti u dijagonali - od mjesta gdje smo bili postavljeni. Na taj način ćemo manje uplašiti ribu i eventualno dobiti još jednu šansu za ulov.

 

Naravno, neće svaka čeka rezultirati dolaskom interesantne ribe za lov. Veliki broj postavljanja će rezultirati samo dolaskom knezova, pirki i druge slične ribe, a živci podvodnog ribolovca bit će na velikim iskušenjima, naročito kod početnika. Treba zadržati smirenost i odoljeti iskušenju da se gađaju mladi fratri i picevi. Svaki uron treba obavljati kao da će baš taj puta doći lubin ili zubatac od 3 kg. Iskusni ribolovci, jasno, imaju veću efikasnost jer bolje poznaju teren, uvjete mora, meteorološku situaciju i druge uvjete koji utječu na ponašanje ribe. Lov na čeku počinje zapravo prije nego što se uopće uđe u more. Iskusni ribolovci također znaju da ako se neka zona pokaže lošom ne treba dalje uporno inzistirati na njoj već se treba premjestiti na drugu poštu. Velika prednost ovdje je posjedovanje plovila, a u suprotnom može poslužiti ronilačka splav na koju se ronioc može djelomično popeti i odmoriti, a koja također ima i veliki kapacitet nošenja rezervnih pušaka, sulica i druge opreme te hrane i napitaka koje podvodni ribolovac mora redovno konzumirati ako je u dugotrajnom lovu (a pravi podvodni ribolovac to obično i je) kako ne bi dehidrirao.

 

Tehnika podvodnog ribolova na čeku ima više oblika pa je možemo podijeliti s obzirom na dubinu, mjestu lova ili vrstu ribe koja se lovi. Svaka od ovih tipova čeke ima svoje specifične karakteristike koje određuju način izvođenja, strategiju i vrstu opreme ribolovca.
Prema dubini čeku dijelimo na čeku u kraju, čeku u plitkoj vodi i čeku u dubokoj vodi. Prema mjestu lova imamo čeku u pjeni, čeku na sikama, čeku u plavom. Specifične čeke prema vrsti lovine su čeka na lubina, čeka na zubaca, čeka na gofa i dr. Ove podjele nisu stroge jer ne postoje ni točno određena pravila ponašanja ribe.

 

 Neki tipovi čeka se podudaraju ili isprepliću međusobno, ali opet posjeduju neke specifičnosti svojevrsne samo njima. Čeka na sikama npr. može obuhvatiti i lov zubaca i lov gofa, ali se čeka na ove dvije vrste ipak razlikuje. Ili recimo čeka u plitkoj vodi, gdje se postavljanje obično izvodi paralelno s obalom ili prema otvorenom moru, može obuhvatiti i čeku na lubina, ali za lubina se uspješno može postaviti i u pravcu obale. Čeka pak u dubini se može podudarati s čekom na sikama u tehničkom dijelu, ali se mogu razlikovati u taktici i pripremi čeke jer čeka u dubini može biti i na zidovima uz obalu.
Kako je rečeno, o vrsti čeke ovisi i oprema podvodnog ribolovca. Čeke u plitkoj vodi generalno traže masku većeg vidnog polja, mekše peraje, čvršće odijelo i dosta olova. Puške mogu biti i lastikače i pneumatske, generalno kraće radi veće pokretljivosti, između 70 i 106 cm, ovisno o vidljivosti u vodi. Čeke u dubini pak zahtijevaju masku manjeg unutarnjeg volumena, čvršće peraje, manje olova i odijelo koje pruža manji otpor u vodi. Ovdje se uglavnom upotrebljavaju duže puške veće snage. Konačni odabir opreme je naravno individualan i subjektivan.

 

Riječ, dvije i o bovi. Bova u nekim situacijama može biti vezana za ronioca, ali se tada preporučuje da prvih dvadesetak metara uzice koja je zakačena za pojas s utezima bude od prozirnog najlona. Neke pak situacije zahtijevaju da bova bude dalje od ronioca jer njen konop čini ribu nervoznom i drži ju podalje od riboloca, a u nekim situacijama uzica bove zavezana za ronioca može biti i opasna po život.
Danas, kad je, naročito u Mediteranu, riba usvojila sliku podvodnog ribolovca kao predatora odn. opasnost, efikasnost čeke se smanjuje tako da je na nekim područjima ovom tehnikom jako teško loviti. Evolucijom, međutim, ribljih vrsta, evoluira i tehnika čeke. Već je rečeno da čeka nije pasivna tehnika, ali je zato statična. U posljednje vrijeme sve više dolazi do izražaja i njena dinamična komponenta. Naime, sve se više tehnika čeke kombinira s tehnikama prikradanja i poniranja. Kombinacija kraćih čeka s prikradanjem između njih može donijeti jako dobre rezultate, a osim toga je i vrlo interesantna za izvođenje. Naravno i prilično teška. Nakon uspješnog ulova ovakvom kombiniranom tehnikom podvodni ribolovac osjeća posebnu satisfakciju jer je time potvrdio svoju visoku razinu tehnike kretanja pod morem, kondicije, apnee i poznavanja ponašanja ribe i iznad svega svoju sposobnost prilagođavanja podvodnom ambijentu. Osim što se kombinira s drugim tehnikama, ni sama čeka nije više tako statična. Ukoliko to traži i dozvoljava situacija, sve se više prakticiraju mala pomicanja za vrijeme postavljanja odn. čekanja.
Lov na čeku je napravio preokret u podvodnom ribolovu. Ova tehnika je omogućila ulov ribe koju se do njene pojave moglo samo gledati, a često niti to. Kroz ovu tehniku omogućeni su doživljaji raznovrsnijih situacija nego u bilo kojem drugom obliku ronjenja, bar što se Mediterana tiče, uključujući tu i autonomno ronjenje bocama jer dobar ribolovac na čeku postaje dio podmorja i takvim ga prihvaćaju i njegovi stanovnici.

 

 Teško da danas i jedan drugi tip ronioca može u Jadranu vidjeti uživo izbliza zubace u lovu ili se susresti (doslovce oči u oči) s kormoranom koji progoni ušatice. Čeka omogućava ulov najvećih primjeraka riba i zato je ne treba zloupotrebljavati gađajući mlađe individue koje, neiskusne, lako dolaze na puškomet. Vremenom, treba prihvatiti izazov koji upućuju zubaci, velike orade, gofovi i lice, a nakon susreta s njima manje ribe će postati gotovo neinteresantne. Danas je čeka jedna od najčešćih tehnika koje se upotrebljavaju u podvodnom ribolovu, a prilagođavajući se novim uvjetima koji vladaju pod morem ostat će to i ubuduće.

 

 

Alan Černava
14.7.2002