Dupini

Tisuće mjehurića svuda oko nas, i sreća, neizreciva sreća, moja i njihova. Želila sam živit zauvijek taj osjećaj. Ne znam jesam li disala ili ne disala, jesam li bila tu, ili sam ronila s njima, ne znam ništa...

Bila je to subota, prva u 10-tom mjesecu. A ta subota znaci Mrduja ili već davno prozvana "regata bez vitra". Regata se jedri od Splita do Mrduje, otočića na zapadnoj punti Brača.
Nakon starta uslijedilo je višesatno ljuljanje na bonaci. Što bi vam ako ste smiren čovjek željan mira savršeno odgovaralo, ali ako vam u torbi stoji ronilačka oprema, a more zove ka šta uvik zove,  predstavljalo problem.
I tako je, nakon 2 sata, posada jedrilice Kon-tiki odlučila odustat od regate i iskoristit bonacu za zaron na Braču.
More je bilo taman. Teren ne baš obećavajući za podvodni ribolov. Ionako  nisam imala pušku ali poneka hobotnica se uvijek nađe, a zaron je uvijek zaron.
U planovima za večeru posada je brzo zaboravila odustajanje od regate, neosvojene pehare i koncentrirala se na pripremu hobe.
Večer smo proveli na Šolti uz dobru spizu, jos bolje vino i nebo puno zvijezda...
Sutradan oko 14 sati smo zaplovili prema Splitu. Brod je lagano lomio površinu. Dan je bio čudan. Jedan od onih kad je nebo teško, sunce skriveno, netko je ukrao vjetar. A more? Mirno, mirno...

DupinSjedila sam na provi. Opet bonaca. I učinilo mi se da sam vidila peraju na površini! Čekala sam jos jednu priliku da se uvjerim prije nego zavičem,.. i "DUPIIIIN!!!". Nitko se nije ni pomakao na moj uzvik, mada sam ja već stajala na nogama i prstom locirala mjesto viđene peraje. Znam i zašto. Toliko sam puta malo veći val proglasila dupinom, da nisu više reagirali na moje alarme.
Ali ovaj put je bio stvaran! A ja sam lagala samo u jednom - nije bio dupin, nego jato od 9 dupina.
Ugasili smo motor i dopustili da nas okruže. Lagano, istraživački su se približavali. Skužili smo da je vođa jata najveći dupin, koji se držao postrani. Primijetili smo i izdvajanje omanje grupice dupina. Kad su se malo približili, vidila sam i zašto. Beba dupin! Iako su njegovi oprezno izranjali po zrak i da bi proćirili tko je to na brodu, maleni je veselo izranjao puštajuci zrak uz zvižduk  kroz rupicu na glavi ne pokazujući nikakve znakove straha.
Nisam se mogla pomaknut od emocija, i kad sam se konačno sabrala, znala sam. Prije 12 godina nisam iskoristila svoju priliku, prepala sam se dupina u moru. U sve dane tih 12 godina obećala sam sebi, kad ih jednom opet sretnem... I sad su tu! Došli su!
Obukla sam peraje i uzela masku.

DupiniTu sam. Usred Bračkog kanala, dupini i ja, i 60m dubine ispod nas.
Kad sam jednom zaronila ispod površine, kliktaji, zvižduci, mjehurići, ples dupina, ispunili su moju stvarnost, za koju nisam bila sigurna da je stvarna.
Nisam se htjela previše približavat grupici s malim dupinom da me ne shvate kao opasnost, pa sam samo stala i čekala. Uživala u onome šta je predstavljalo njihov obično proveden dan. Ili su tu predstavu činili radi mene? Jer to je baš tako izgledalo, kao dobro pripremljena predstava. Mozart koji prelazi u Wagnera. Njihov polagani pojedinačni ples, vrtnja, plivanje na ledima, spust u dubinu i na kraju juriš iz dubine, probijanje površine i skok u zrak uz luping.
A tek kombinacija, 4 dupina koji plivaju sinkronizirano. Točno, kao plesači plesne skupine.
Tisuće mjehurića svuda oko nas, i sreća, neizreciva sreća, moja i njihova. Želila sam živit zauvijek taj osjećaj.
Ne znam jesam li disala ili ne disala, jesam li bila tu, ili sam ronila s njima, ne znam ništa...

Netko je zavikao s broda da izađem više iz mora, tek tad sam se osvjestila i skužila da u drhćem od hladnoće i da sam preko 2 sata u moru. Ali kako da se vratim nazad u svijet di se osjećam kao gost, činilo mi se da sam samo trenutak tu, a da je cijela vječnost mog života s dupinima iza mene.
U momentu mog pozdravljanja s njima, moj misaoni monolog je prekinuo oveći dupin, vjerujem mužjak, zaustavio se nasuprot mene, okrenuo se okomito, vjerovatno imitirajući moj položaj i gledao me...
"Znam", odgovorila sam i on je zaronio u dubinu. A ja? Ja nisam više nikad izronila.

Lidija Lijić
2.1.2006