Većina kirnji svojom snagom i ljepotom dugo ostavlja naježenu kožu svakog ljubitelja podmorja, pa čak i onih koji podmorje nažalost samo iskorištavaju, u svrhu profita. Ako malo zastanemo i promatramo manje vrste iz njezine šire obitelji (pirka, kanjac, vučić) kako ponosno krstare nad dnom i vladaju svojim svijetom, možemo samo zamisliti kako ribe od 25 i više kilograma dominiraju u tom ambijentu.
Najveća od jadranskih kirnji je Glavulja ili Kirnja dubinska (Polyprion americanus), koja može narasti i preko 100 kilograma težine, a živi uglavnom na dubinama većim od 250 metara. Iz tog razloga, možete se smatrati pravim sretnikom ako je ikada u životu uočite ovu vrstu u prirodnom ambijentu. Prilikom istraživanja morskog dna ronilicama bez posade, ove su vrste su snimljene na dubini većoj od 3000 metara, a čak i na tim dubinama nastanjuju kamene procjepe. Mlađe pripadnice ove vrste moguće je susresti, i to relativno često, dok traže skrovište oko plutajućih objekata na pučini. Nekoliko vrsta iz roda Polyprion svrstano je u novu obitelj Polyprionidae, pa ne spadaju u porodicu Serranidae kao ostale vrste u ovom tekstu. No, ipak ih zovemo zajedničkim nazivom kirnja, zbog velike sličnosti. Na engleskom govornom području, naziv joj je Wreckfish (riba iz olupine). Dvospolna je, te ne mijenja spol kao ostale velike kirnje. Brojna je u dubinama sjeverne Europe i Amerike, tj. u čitavom Sjevernom dijelu Atlantika i Mediterana, ali su uhvaćene i u južnim dijelovima ostalih oceana. Gušća populacija kod nas se vjerojatno može naći na dubljim obroncima južnog Jadrana. Karakterizira je izdužena donja čeljust, te velike crne oči. Sivkaste je do crnosmeđe boje, često prošarana nasumce, dok su mlađe ribe uglavnom krem sive. Izrazito je bodljikava, pogotovo u predjelu škrga.
Bijela kirnja (Epinephelus aeneus) vrsta je koja obitava u Jadranu već neko vrijeme, no lovila se vrlo rijetko. Najviše ih je ulovljeno na području Kornata i Dugog Otoka, te u nekim dijelovima južnog Jadrana. Danas se zna da je ova kirnja vrlo česta riba na tim lokacijama, te se nerijetko uhvati, pogotovo podvodnim puškama. Može doseći duljinu od jednog metra i težiti preko 25 kg. Bijele je boje, što je vidljivo iz naziva, ali ima više ili manje izraženih 5 vertikalnih smeđih pruga po leđima. Zasigurno je najdulja od svih kirnji u odnosu na težinu. Mlade kirnje najčešće obitavaju u lagunama i estuarijima, dok odrasle vole muljevito i pjeskovito dno na kojem se nalazi nekoliko nabacanih gromada u koje se zavlače, na dubinama od 15 do 200 metara. Karakteristična je za južni dio Mediterana te Afričku obalu, upravo područja koja obiluju pjeskovitim terenima. Najvažnija prehrana sastoji joj se od ribe, a zatim rakova i glavonožaca. Kao i ostale kirnje, mijenja spol sa ženskog na muški kada ima otprilike 7-9 kg i 10 godina starosti, ako za to postoje povoljni uvjeti.
Kirnja koju se često može susresti u Južnom Jadranu, te nešto rjeđe u srednjem, je Dugulja ili Galinjača (Epinephelus costae). Ova kirnja rastom je najmanja od svih jadranskih vrsta, najveći primjerci jedva prelaze 15 kilograma. Tako se i ulov manjeg primjerka ove kirnje može smatrati trofejem, dok bi kod njenih jadranskih rođaka riba te veličine možda bila i nezrela. Iako se često može sresti u samom plićaku, živi i na "strašnim" dubinama većim od 200 metara, a teritorij koji izabire bogat je jakim kurentima. Odlikuju je svijetlo-tamne pruge na leđima, koje se puno bolje vide kod mladih kirnji, te kod ženki koje postaju spolno zrele pri 30-tak cm duljine. Nakon što narastu veće od 60 cm postaju mužjaci, te im se na leđima pojavljuje nepravilna žućkastozelena mrlja. Tada i pruge gotovo sasvim nestanu, bočna crta poprimi tamniju nijansu, a stomak posvijetli. Često se odigne od dna kako bi promatrala okolinu, pa je lako uočljiva iz daljine. Radoznalija je od ostalih vrsta, te ju se ponekad puškom dobije na klasičnu čeku, što se ne može reći za ostale vrste kirnji (osim možda Bijele).
Češljasta kirnja (Mycroptera rubra) nova je vrsta u Jadranu. Do sada je ulovljeno samo nekoliko primjerka na Dubrovačkom području - oko Lastova. Ova vrsta obično je potpuno smeđa, a može imati i vidljive bijele pjege po tijelu, pogotovo kod mlađih primjeraka. Kod nas ne naraste velika, iako su u Atlantiku uhvaćeni primjerci veći od 40 kg. Glava joj je prilično izdužena, tako da joj je donja vilica dosta dulja od gornje, zbog načina života u morskim strujama. Ovo je najpelagičnija kirnja od svih mediteranskih vrsta, najčešće se zadržava u jatima, iznad strmih kamenitih obronaka gdje vladaju veliki kurenti. Nije iz roda Epinephelus kao većina kirnji u Jadranu, no lovostaj u ljetnim mjesecima vrijedi i za nju, jer je u propisima naglašen samo za "ostale kirnje". Vjerojatnije ćete je susresti visoko od dna i nema teritorijalnu rupu od koje se ne udaljava veći dio vremena, za razliku od vrsta iz roda Epinephelus.
Vrsta koja slijedi spada u ribolovne trofeje, a lovi se dosta rjeđe od kirnje goleme. Kirnja zubuša, Šarulja (Epinephelus caninus) živi na dubinama većim od 30 metara - najčešće od 70 do 200 - i ta činjenica je spašava da ne postane češći ulov. Na manjim dubinama uglavnom se susreću mlađe zubuše, koje je lako zamijeniti za ostale kirnje. Može narasti i preko 100 kilograma, u Jadranu su najveći primjerci od oko 85 kg ulovljeni na područjima vanjskih otoka otvorenog mora, gdje postoje duboki brakovi. Na takvim lokacijama ulove se jačim kanjčanicama i dubinskim parangalima, a pravi lovci znaju i vrijeme kada će je najlakše uhvatiti. Karakteristična je po smeđkastoj boji, te nekoliko tamnijih vertikalnih pruga, koje se pružaju po leđima. A najbitnija prepoznatljiva razlika - kod gornjih čeljusti ima ljuske, koje ostalim vrstama kirnji nedostaju.
Vladarica plićeg djela Jadrana je definitivno Kirnja golema (Epinephelus marginatus). Ljudi joj se dive, a ribe joj zavide. Kad nekome u Hrvatskoj kažete kirnja, 95% sugovornika mislit će upravo na ovu vrstu. Iako živi i na dubinama do 100 m, često krstari plićacima, pa se najčešće i susreće. Nastanjuje čitav Atlantik i zapadni dio Indijskog oceana. S obzirom na trofejnost i brojnost ulova, svaki ljubitelj podmorja, svaki ribolovac, svaki gurman bi trebao poznavati njene karakteristike. Ljudi se nalaze na vrhu hranidbenog lanca, ali nažalost najčešće se hrane vlastitom pohlepom. Tako i kirnja, koja veličinom znatno nadmašuje ostale lovne vrste u Jadranu, često stradava u srcu svoje mladosti - nerijetko se love primjerci teški kilogram ili dva, što je za neiskusne ribolovce pravi trofej, a za kirnju velika šteta.
U toplijem dijelu godine približava se obali i nastanjuje predjele bogate špiljama i rupama. Zbog svoje veličine ne bi se trebala bojati grabežljivaca i zato se njena rupa može više smatrati domom nego zaklonom. Teritorijalna je i ne udaljava se previše od privremenog doma. Uglavnom luta noću u potrazi za hranom i partnerima ali ne daleko.
Moguće da joj je još uvijek u genima zapisano da treba živjeti skrivena, u strahu od morskih pasa i ostalih velikih grabežljivaca. Ta joj osobina pomaže i danas, u obrani od podvodnih ribolovaca, što se može jasno vidjeti u načinu na koji riba pobjegne u rupu kad shvati da joj se približavate. U mnogim nacionalnim parkovima na svijetu kirnje se ne boje ronioca jer su ih dresirali donošenjem hrane. Kao vrhunski grabežljivac, hrani se ribom, glavonošcima, rakovima. Obožava jastoge i nešto dostupnije hobotnice, pa gotovo uvijek probavlja bar jednu u svom želucu. Razmnožavanje Kirnje goleme odvija se u ljetnim mjesecima, okvirno su uzeti mjeseci srpanj i kolovoz, pa se i zakonski zabranjuje ulov u tom razdoblju. Naravno, taj zakon odnosi se najviše na podvodni ribolov, jer se kirnja uhvaćena na parangal ili u mrežu prilično teško oporavlja. U nekim zemljama je zbog njene ugroženosti sasvim zabranjen izlov ove vrste, ili je uvedeno pravilo od jednog primjerka dnevno. Kirnja koja preživi stadij rane mladosti, u godinu dana naraste do otprilike pola kilograma, a u sljedeće 4 godine dostigne spolnu zrelosti, no tek kao ženka. Više istraživanja koja su provodili znanstvenici iz europskih zemalja, pokazuju da kirnje postaju mužjaci u svojoj 12-14 godini života, a tada su duge oko 90 cm (što po slobodnoj procjeni odgovara težini većoj od 10 kilograma). Mužjaci kirnje su vrlo agresivni i teritorijalni, ne vole prisutnost drugih mužjaka u vrijeme mrijesta, tako da je najveći mužjak dominantan na svom području i nemilosrdno tjera sve manje mužjake od svog harema. Pridodajmo ovomu i podatak da kirnje mogu doživjeti i 50 godina života i težinu od preko 60 kilograma.
Ostale vrste iz obitelji Serranidae koje nastanjuju Jadran veoma su poznate, pogotovo udičarima, kako početnicima kojima donose puno radosti, tako i onim malo iskusnijima kojima su prava smetala pri lovu na oboritu ribu. Tu sigurno spada poznata trojka iz podobitelji Serraninae. Najveća „nevolja“udičarima koji ciljaju na arbune zasigurno je Čučin, Vučić ili Kanjić (Serranus hepatus). Karakterističan po svom sitnom rastu, jer rijetko pređe 5 cm duljine, najmanja je riba ove obitelji. Boja mu je svijetlo smeđa s tamno smeđim prugama, no zna varirati ovisno o dubini i vrsti terena. Živi na dubinama od 5 do 100 metara, na pješčanim i muljevitim područjima, a svoj dom pronalazi u bilo kakvoj tvorevini u koju se može zavući. Ne udaljava se previše od teritorija, pa vam nakon nekoliko izvađenih primjeraka više neće dosađivati. Zbog sitnog rasta i teškog oporavka nakon nagle promjene pritiska, najčešće završi kao hrana za galebove, koji su već navikli kružiti oko brodova s kojih se bacaju tunje u more. Iz osobnog iskustva primijetio sam da galeb, čim ugleda izvađenog čučina, unaprijed zna da će dobiti hranu, dok ga ulovljeni arbun ne uznemiruje.
Pirka (Serranus scriba) drugi je predstavnik ove podobitelji, koja je specifična po tome da su čisti dvospolci - sadrže i muške i ženske reproduktivne organe (hermafroditizam), te mogu razviti samooplodnju. Poznata je kao iznimno grabežljivi predator koji se hrani sitnim račićima i ribom, a pogotovo je žestoka na gavune, pa nije rijetkost da se hitro zaleti s dna prema površini i zgrabi srebrnu ribicu koja nije ni shvatila što se dogodilo. Tako se često ulovi i na panulu namijenjenu plavoj ribi. Drži se gotovo svih tipova obala gdje u blizini ima mjesta za zavlačenje. Osim u obalnom pojasu, česta je i u poljima posidonije na dubinama od 15-30 metara, gdje poprima crvenkastiju boju i time se ponešto razlikuje od obalnih pirki. Iako su obično odbacivane od strane iskusnijih lovaca, dogodi se da narastu i nešto više od pola kilograma, što je svakako trofej. Oko njenog mesa vlada dosta podijeljeno mišljenje, dok jedni tvrde da je vrlo ukusna i cijenjena, drugi će reći da je dračava i neprivlačna. Sigurno je jedno od najboljih "pomagala" za lov hobotnice u podvodnom ribolovu, jer je pojava dviju ili više pirki na jednom mjestu gotovo pouzdan znak da je u blizini kamuflirana hobotnica. Prepoznatljiva je po ljubičasto-smeđe-crvenkastoj boji, intenzivnoj plavkasto-ljubičastoj fleki kružnog oblika na stomaku i žutom repu.
Osim pirki, pored hobotnice se često nađe i njen nešto cjenjeniji rođak - Kanjac (Serranus cabrilla). Ova je riba podjednako zastupljena po čitavom Jadranu, no jedno vrijeme je krajem 80-tih gotovo nestala zbog bolesti. Danas je opet, kao i u prošlosti, brojna i neizostavna lovina udičara koji su svoje tunje - kanjčanice - nazvali upravo po njima. Hrane se rakovima, ribama, crvima, svime što se miče u njihovoj blizini. Kao pravi predator, prvo uhvati hranu ustima, pa po ukusu odluči što će s njom. Smatra se da su kanjci štetni za mlađ naših velikih rakova, jer proždiru goleme količine nedoraslih jastoga i hlapova. Također mogu narasti prilično veliki, no najčešći "trofejni" primjerci jedva prelaze 30 dekagrama. Kanjci žive na svim terenima gdje mogu pronaći zaklon, a oni veći se drže nešto dublje - nastanjuju podjednako plićake i dubine preko 150 metara. Kao ostali serranusi, hemafrodit je, a ikru izbacuje početkom ljeta. Tada se može dogoditi i da sam sebe oplodi. Osim ove vrste, u Mediteranu živi i Crnorepi kanjac (Serranus atricauda) koji može narasti nešto veći od jadranskog srodnika.
Riba koju kod nas zovu Jera, Kirnjica, Crvena barjaktarka ili Crveni crnej (Anthias anthias) jedan je netipičan serranid. Oblikom tijela i žarkim bojama znatno se razlikuje od ostalih vrsta Jadranskog mora, više podsjeća na šarenu ribicu koraljnih grebena. Živi u velikim jatima, na obroncima kamenih strmih obala i brakova, na dubinama od 20 do 100 metara. U Jadranu je brojan u njegovom južnom i srednjem dijelu, no uglavnom na otvorenom moru gdje ima takvih brakova. Boje je čine izrazito lijepom i privlačnom, pogotovo akvaristima. Tijelo joj je žarko svjetlocrvene do ružičaste boje, s dvije žute pruge na glavi, donja peraja je žute boje i neobično dugačka. Ne naraste velika, jedva dvadesetak centimetara. Iako predivna na prvi pogled, također spada u smetalo pri udičarenju jer je poput svojih rođaka izrazito proždrljiva i nije izbirljiva. Prve dvije - tri ulovljene ribe zabavljat će vas svojim izgledom, a nakon toga zamarat će vas njihova upornost i gutanje udica namijenjenih znatno većim ribama. Meso je mekano i ukusno, ali puno kostiju.
Kako smo započeli nabrajanje vrsta, tako ćemo i završiti jednom koja je do nedavno smatrana serranidom, a sada pripada obitelji Callanthiidae. Vretenka (Callanthias ruber) nije baš poznata i česta riba u Jadranu. U ostalom dijelu Mediterana živi u većem broju, kod nas vjerojatno na većim dubinama južnog i srednjeg Jadrana. U ostalim zemljama zovu je „Papagajka“. Vrlo je slična Jeri kirnjici po obliku, bojama, maksimalnoj veličini i načinu života, samo što se zadržavaju dublje.
Sve ribe obitelji Serranidae vrhunski su predatori, koji dominiraju u granicama svoje veličine. Ono što je kanjac za kozice, to je kirnja za jastoge. Često se (pogrešno) ove proždrljive ribe smatra štetočinama, čiji je broj čak poželjno smanjiti - takvo arhaično razmišljanje definitivno moramo napustiti. Bića koja milijunima godina žive u skladu s prirodom, nikako ne možemo smatrati štetočinama. Takve ribe ne polažu milijune jaja kao druge i imaju vrlo dugačko razdoblje reprodukcije, priroda se dakle sama pobrinula da im osigura opstanak. Kirnjama je more dom, one nisu krive što je čovjekova potražnja za njihovim plijenom nezasitna zbog ekstremno visoke cijene, a smanjenje količine organizama kojima se hrane izravno utječe i na smanjenje njihovog broja. U morskom životu istina nitko nije siguran, svatko je svakome stalno za vratom i veća riba jede manju, no čovjek je odavno kao vrhunski predator izravno ugrozio svaku populaciju na zemlji, pa tako i ova veličanstvena bića.
Pero Ugarković
31.1.2006
Tekst je malo promijenjen nakon prve objave, a nova verzija je preuzeta sa www.riblje-oko.hr