Nedjelja, 18. prosinca 2005.,... vrijeme je već danima sve samo ne pogodno za podvodni ribolov - puše bura, a puhala je, koliko se sjećam, zadnjih dva tjedna. A i tada, bio je samo dan - dva pauze od prethodnih bura.
Prošlu nedjelju, Marvin i ja smo također planirali odlazak u ribolov; došli smo do mora, i čekali smo tko će prvi reći da odustaje - ledeni vjetar, more je tuklo sa svih strana, a iako smo tražili zaklonjeni dio, loviti se moglo eventualno u potezu od 100 - 200 metara. Osim toga, perspektiva svlačenja odijela u sumrak... brrr. Naravno da smo odustali - nije bitno tko prvi!
Da se vratim na tu nedjelju, dogovor je bio da krenemo gliserom, samo nismo znali kamo - je li bura previše jaka da otiđemo na istočnu obalu? Za zapadnu smo znali da će biti mutna, pa nam se baš i nije išlo i, odluka je pala: gliser bacamo u Medulinu. Presvlačenje 100 na sat, ali ruke i noge ostaju ledene (tijelo je dobro zaštićeno sa 7mm neoprena), sinusi bole od ledenog vjetra. Ali, tko zna kad ćemo opet na more. Poslovne obveze, obitelj, a možda će bura i pojačati. Osim toga, sezona je brancina, a u prosincu tu su oni najveći!
Do prve lokacije (otočića) stigli smo oko 8 sati. Bio sam dosta smrznut, i čeke su bile kratke (čak i za mene). Stoga sam se odlučio na šuljanje uz obalu, pošto je more bilo iznenađujuće bistro. U razmaku od 2-3 minute vidio sam dva lijepa brancina, ali bez šanse za hitac. S unutrašnje strane iznenadila me i lijepa orada (oko kilo i četvrt). Na žalost, bila je predaleko za gađanje i na čistini, tako da sam je mogao samo ispratiti pogledom.
Penjem se na gliser, skupljam Marvina i idemo dalje. Na sljedećem otoku, prvo smo krenuli obići zaklonjeni dio. Ništa, nula... ribe ni vidjeti, samo krave na otoku. More je tu bilo nešto mutnije, ali mirno. Predložio sam da otiđemo na drugu stranu, na suprotnu puntu koju je tukla bura. Prvi sam skočio u more i krenuo prema valovima. Dok se Marvin još mučio sa sidrom koje nije htjelo uhvatiti dno, prva čeka, u metar vode, boreći se s valovima - nije prošlo ni desetak sekundi kad sam ugledao prvu njušku, a za njom i drugu. Sačekao sam da riba priđe blizu, kako bih smanjio rizik da mi more zanese pušku, i - paf, pogodak na ražanj. Jedini problem u takvim slučajevima je izvući strelicu. Vaga je kasnije pokazala 1,65 kg. Drugi brancin se kasnije još jednom pokazao, ali je bio preplašen i udaljio se u smjeru dublje vode.
Kamo sada? Odlučili smo se za treći otočić, najmanji. Do tamo smo dobro natukli bubrege, kratki valovi od bure tukli su nam točno u pramac. Usidrili smo se na (obično) krivoj strani, onoj zaklonjenoj od bure.
Približavajući se otočiću, započeo sam s kratkim čekama, bez rezultata. Prišao sam obali i pokušao se usidriti u pjeni, kad sam na desetak metara udaljenosti primijetio tri brancina, od kojih je najveći imao bar 2,5kg. Držali su se svojeg pravca - pretpostavio sam da me nisu vidjeli, pa krenuo par metara prema njima i napravio čeku. Ništa, nastavili su svojim pravcem. Krenuo sam polako prema dubljoj vodi, svakih par metara radeći čeku među škrapama. Ništa, ništa, ništa... a onda odjednom - evo ih. Jato od oko pedeset brancina različitih veličina stiže iz pravca sunca pravo prema meni, usidrenom na 4-5 metara dubine. Najmanji su bili oko kilograma, a po sredini jata vidio sam dva veća. Više nisam razmišljao o tome kako su obično najveći na kraju jata, bitno je bilo da nisam vidio nadute trbuhe pune ikre, kakve obično imaju velike ženke u ovo vrijeme. Podignuo sam pušku i pogodio jednog od ta dva veća - pogodak kroz bočnu liniju, nije se ni maknuo. Tek sam onda vidio veličinu - stvarno lijep primjerak, jedan od mojih većih. Ostalih pripadnika jata nije bilo u blizini, i krećem prema barci.
Marvin je po faci vidio da nešto imam: "Nisi ih valjda opet našao?". Jesam, i to kakve - drugi brancin imao je 3,93 kg. Nakon toga više mi nije bilo toliko hladno. Brancin takve veličine grije bolje nego termosica s čajem. Obišli smo još jednu lokaciju, uz obalu, ali motivacije više nije bilo.
I na kraju, takva riba sigurno zaslužuje poseban tretman - umjesto bakalara, završila je kao ručak na badnji dan, u pećnici s krumpirima i malvazijom od Coronice.
Eros Sorić
30.12.2005