Načinom hvatanja ribe u kojem se instinktivno zaranjalo prema plijenu uočenom s površine nastala je i prva, a time i najstarija tehnika podvodnog ribolova - ribolov u poniranju.
Načinom hvatanja ribe u kojem se instinktivno zaranjalo prema plijenu uočenom s površine nastala je i prva, a time i najstarija tehnika podvodnog ribolova - ribolov u poniranju.
Kad čovjek koji prvi put uzme podvodnu pušku u ruke, započinjući tako svoje početne korake sportskog podvodnog ribolovca, obično nastoji uočiti ribu s morske površine, a potom zaroniti direktno prema njoj u pokušaju da ju ulovi. To su instinktivne radnje koje su isto tako radili i prvi podvodni ribolovci na Polinezijskim otocima, u vrijeme nastanka podvodnog ribolova, a rade ih još i danas. Takvim načinom hvatanja ribe u kojem se instinktivno zaranjalo prema plijenu uočenom s površine nastala je i prva, a time i najstarija tehnika podvodnog ribolova - ribolov u poniranju.
Ova tehnika je, uz lov po rupama, dugo bila jedina tehnika podvodnog ribolova jer nije ni bilo potrebe da je se mijenja ili nadopunjuje. Ribe u svom genskom zapisu nisu imale sliku čovjeka kao prirodnog neprijatelja i lako su se dale uloviti, dok je sama tehnika lova u svojim osnovama jednostavna i relativno fizički ne zahtjevna (ako se to uopće može reći za bilo koju tehniku podvodnog ribolova).
Stvari su se u međuvremenu poprilično promjenile. Moderna ronilačka oprema znatno je olakšala bavljenje podvodnim ribolovom, broj ribolovaca se povećao, a ribolovna aktivnost intenzivirala. Uslijed učestalosti bavljenja podvodnim ribolovom riba je naučila prepoznavati čovjeka s puškom, a njeni instinkti za opstankom uvjetovali su promjenu njenog ponašanja. Riba danas, naročito u Mediteranu, ne samo da ne dopušta podvodnom ribolovcu da joj se približi direktno s površine već bježi čim osjeti vibracije koje plivač proizvodi krećući se površinom što je puno ranije no što će je ovaj uopće ugledati.
Uz to, posljedice razvoja turizma kao što su intenzivan morski promet svih vrsta plovila, tisuće kupača koji su zauzeli i najskrivenije uvale, ronilački izleti i drugo, dodatno uznemiruju ribu i čine ju nervoznom pa ona pojačava obrambene reakcije ili se povlači u dubinu. Posljedica svega ovoga je da je danas u Mediteranu gotovo nemoguće uloviti ribu u plitkom moru tehnikom poniranja, na način kako su to radili prvi podvodni ribolovci - jednostavnim uronom s površine te ronjenjem do ribe dok se ne uđe u koristan domet podvodne puške.
Zbog toga, tehniku poniranja sve više zamjenjuju novije tehnike - lov na čeku i lov prikradanjem i to naručito u Europi. U Americi, Australiji i Oceaniji, ova tehnika još predstavlja čest način podvodnog ribolova jer ribe ima puno više i često se lovi "u plavom" odn. na otvorenom moru gdje je nemoguće primjeniti druge tehnike, ali se i tamo ona primjenjuje ponešto modificirana tj. osuvremenjena.
Mladi podvodni ribolovac, dakle, ukoliko bude slijedio svoje instinkte neće završiti svoj ribolov bogatim ulovom, a obećanu večeru će morati premjestiti za neki drugi put. Ribolov u poniranju ipak ne treba u potpunosti otpisati. Vremenom, ova tehnika je evoluirala i prilagodila se novoj situaciji, omogućivši modernom podvodnom ribolovcu da ipak napuni svoju mrežicu za ribe. Ono što je čini privlačnom jest činjenica da ne zahtjeva zadržavanje na dnu pa se cijela akcija lova odvija relativno brzo i duboko unutar granica sigurnosti pošto je apnea kratka. Ronioc može zaroniti dublje jer ne mora trošiti kisik na čekanje ili prikradanje na dnu odnosno pretraživanje rupa.
Da bi, s druge strane, takva kratka akcija lova bila uspješna, podvodni ribolovac mora raspolagati vrhunskom tehnikom.
Tehnika ribolova u poniranju ima nekoliko faza: plivanje, uočavanje plijena, uron, poniranje i gađanje, kao završetak cijele akcije. Sve ove faze moraju biti izvedene savršeno da bi se uspjeli približiti ribi.
Plivanje je osnova. Ako je ono izvedeno loše, nećemo ni imati šansu za slijedeće faze. Kao i u drugim tehnikama podvodnog ribolova (posebno u prikradanju površinom), plivanje mora biti lagano, bez buke, pljuskanja i trzaja kojima bi odaslali jasne upozoravajuće signale ribljim osjetilima. Brzina je zadnje što nam treba prilikom plivanja.
Lagano plivanje nam omogućava i da potpuno obratimo pozornost na pregled situacije ispod morske površine. Uočiti ribu na vrijeme, sljedeća je bitna stvar. Jasno je, da je osnovni preduvjet za ovo dobra vidljivost odnosno velika prozirnost mora. U mutnoj vodi, tehniku poniranja slobodno možemo odbaciti u korist neke druge, koja će više odgovarati trenutnim uvjetima. Ako nas riba u plićoj vodi uoči prije nego mi nju, najčešće znači da je nećemo još dugo gledati (ako smo je uopće i vidjeli). Brzo će pobjeći u dubinu. Jedina situacija kad će poniranje u plitkoj vodi (10-12 m) biti uspješno je kad se riba odlučila (loše) sakriti pripijajući se uz kakav kamen ili morsku travu te kad je zauzeta hranjenjem. U oba slučaja podvodni ribolovac ima vrlo malo vremena za akciju i treba djelovati odmah. U dubokoj vodi stvar je kud i kamo lakša jer će naši signali s površine do ribe dolaziti oslabljeni i nedefinirani što nam daje bar kakvu takvu početnu prednost. Zbog toga se lov u poniranju primjenjuje uglavnom na većim dubinama i tu je najefikasniji. Malobrojni vrhunski podvodni ribolovci love ovom tehnikom na preko 40 pa i 50 metara dubine.
Kad smo uočili ribu određujemo taktiku prilaza i započinjemo uron. Loše izveden uron - izgubljena riba. Naglo prelamanje, pljuskanje perajama po površini i suvišni pokreti ruku ili tijela inicirat će signal za opasnost kod našeg plijena. Najprikladnija pozicija za uron je direktno iznad ribe naročito u plitkoj vodi, ali to uvijek ovisi o situaciji. Na taj način smo izvan područja djelovanja riblje bočne linije koja je njen najjači senzor, a također nismo u direktnom vidokrugu ribljih očiju. Riba ne dobija jasne signale i ne može se odlučiti za svoj slijedeći potez, a kad smo već blizu nje ne zna na koju bi stranu pobjegla (jer instinktivno bježi suprotno od dolaska opasnosti, a u ovom slučaju opasnost dolazi odozgo) što nam daje još malo dragocjenog vremena za približavanje. S druge strane, riba gledana odozgo predstavlja najuži odnosno najteži cilj za gađanje.
Kad su nam peraje potpuno ispod površine završili smo uron i ako je sve bilo izvedeno dobro riba je još ispod nas. Slijedi faza približavanja odnosno poniranja prema plijenu. Ova se faza može podijeliti na tri dijela ili među faze.
U početnom dijelu savladavamo područje uzgona za što je potreban rad peraja pa je ovo faza kad emitiramo signale svuda uokolo.
U plitkoj vodi, riba će u ovoj fazi najčešće biti potpuno svjesna naše prisutnosti i ostat će nam malo vremena za završetak lova. Čim smo sigurni da smo u području korisnog dometa puške treba gađati.
Zaranjajući na veće dubine ući ćemo u područje gdje prestaje djelovati pozitivna plovnost ronilačkog odijela i počinjemo propadati sami od sebe. To je drugi dio poniranja u kojem pokrete svodimo na minimum. Prestajemo raditi perajama i planiramo prema ribi eventualno korigirajući putanju laganim pokretima glave ili tijela. Puška se drži ispružena, spremna za gađanje. Prvo pravilo poniranja jest da se odvija što je sporije moguće. Na taj način šaljemo slabe vibracije koje riba ne prepoznaje kao opasnost. Budući da povećanjem dubine dobijamo na brzini potrebno je kočiti kako bi poniranje i dalje bilo lagano. Kočenje počinje čim se osjeti povećanje brzine (jer bi kasnije moglo biti neučinkovito), a vrši se tako da se noge lagano rašire, a peraje postave paralelno s površinom i tako poput padobrana usporavaju naš pad.
Ovisno o položaju ribe i o tome da li se kreće ili stoji u mjestu, poniranje će biti direktno prema ribi ili će putanja biti pomaknuta kako bi riba dobila dojam da nismo zainteresirani za nju ili ju ne vidimo. Ako nam teren to dopusti možemo tokom poniranja zaokrenuti iza kakve visoke stijene koristeći je kao zaklon, te se pojaviti s druge strane iznenadivši ribu koja je prestala primati naše vibracije.
Završni dio poniranja predstavlja sam prilazak ribi na domet podvodne puške nakon kojeg slijedi gađanje. On ne smije biti ubrzan već jednako lagan kao i prethodna faza poniranja. Kako su na velikim dubinama ribe znatno manje uznemirene i oprezne nego u plićaku, uz savršeno izvedeno poniranje katkad im se može približiti čak i na domet kraće puške (npr. one od 75 cm). Ipak, to će biti rijetki slučajevi, a češće ćemo biti prisiljeni gađati na krajnjem dometu dugih modela.
U završnoj fazi, učvršćujemo u zglobu, ruku kojom držimo pušku kako bi kompenzirali trzaj (obično se koriste jake puške velikog trzaja), te slijedi nišanjenje i gađanje. Ključan je trenutak odapinjanja sulice. Što smo bliže ribi, ona postaje nervoznija i ako zakasnimo samo jedan trenutak, snažan trzaj repom bit će dovoljan da cijeli naš trud ostane neisplaćen. S druge strane, ako gađamo prerano, moguće je da još ne budemo u dometu sulice pa ona niti ne dođe do ribe ili ju samo rani što bi bio najgori ishod. Da bi pravilno odredili trenutak odapinjanja potrebna je prije svega praksa odn. iskustvo koje njome stječemo. Tijekom cijelog poniranja, riba se treba držati na oku, a posebno za vrijeme završnog prilaska kada pažnju usmjeravamo na jedva vidljive pokrete koji će odati njeno raspoloženje. Dizanje (kostriješenje) leđne peraje, treperenje prsnih peraja, brzi pokreti očiju te "meškoljenje" ribe (kratko okretanje u mjestu, čas lijevo, čas desno) jasni su znaci nervoze i osjećanja opasnosti. Nakon što "meškoljenje" postaje sve intenzivnije, bliži se trenutak bjega.
Neke ribe lagano krenu s 2-3 slabija trzaja perajama, nakon čega slijedi eksplozivan trzaj poslije kojeg ribu više ne vidimo. Druge se pak nakon "meškoljenja" na trenutak umire kao da se žele još jednom definitivno uvjeriti u opasnost, ali već slijedeći tren naglo bježe. Zadnja šansa podvodnom ribolovcu za gađanje će biti lagani trzaji u prvom slučaju (ukoliko je riba u tom slučaju u dometu) odnosno onaj trenutak okljevanja, u drugom. Ipak, bolje je ne čekati zadnji čas. Kako je podvodni ribolovac najčešće iznad ribe u trenutku gađanja, neće je biti nimalo jednostavno pogoditi tim prije što će riba često biti i u odlasku.
Do sada opisana tehnika poniranja predstavlja naravno, nekakav, školski primjer. U praksi će se taktika poniranja mijenjati ovisno o situaciji, uvjetima mora i vrsti ribe koja se lovi u tom trenutku. Svaka riblja vrsta ima sebi svojstven način ponašanja i te, na prvi pogled, male razlike mogu utjecati na krajnji rezultat ribolova. Kad se lovi npr. u plavom, ima više pristupa. Nekad se ponire direktno na ribu, nekad je putanja zakrivljena tako da se put ribe i ronioca sjeku u određenoj točki na određenoj dubini, a ponekad se poniranje kombinira s čekom u plavom tako da zapravo riba dođe k ribolovcu.
Svakako se u obzir moraju uzeti i morske struje koje nas mogu odnijeti daleko od mjesta koje smo ciljali. Mjesto urona treba proračunati tako da nas struja nosi ka našem cilju, a ne od njega što nije lako i za to će trebati nešto prakse.
Postoje određene riblje vrste koje se lakše love poniranjem od drugih. Među njih spadaju kirnje, kavale i pelagijske ribe (gofovi, lice, palamide...), te vrste koje leže na dnu poput škrpine, kokota, pauka, raža i sl. (mada većina njih nije zanimljiva sportskim podvodnim ribolovcima). Češće se još love cipli u trenucima kad se hrane na dnu, te šarzi i njihovi rođaci, fratri i picevi. Salpe je već teže uloviti u poniranju dok najveći izazov predstavljaju zubaci, orade i lubini.
Za kraj, nešto o opremi. U lovu poniranjem koristi se oprema kao i za druge vrste podvodnog ribolova. Kako se ovom tehnikom najčešće lovi u dubini tome treba biti prilagođena i oprema - maska malog unutarnjeg volumena, peraje velike iskoristivosti (obično se kaže "tvrđe peraje") i manja težina ronilačkih utega. Tip ronilačkog odijela pogodan za ronjenje u dubini je onaj s glatkom vanjskom stranom pošto ima manji koeficijent otpora, po mogućnosti izrađen od neoprena koji se manje komprimira na dubini. Naime, premekani neopren koji se lako stisne pod pritiskom, uzrokovat će naglo ubrzanje kad se dostigne određena dubina, što može pokvariti cijelu akciju ako se taj moment ne predvidi, a osim toga otežava i kalkulaciju potrebne težine ronilačkih utega.
Krucijalan je odabir podvodne puške. Domet, preciznost i brzina su glavne karakteristike koje mora zadovoljiti, a ukoliko lovimo veću ribu onda je tu još i snaga. Manevarske sposobnosti puške ovdje nisu u prvom planu. Najčešće se odabiru dugi modeli lastikača, od metar na više. Za lov kavala, šaraga i slične ribe puške mogu biti opremljene lašticima od 16 mm i lakšom sulicom, 6-6,3 mm dok se za lov kirnji i pelagijskih vrsta upotrebljavaju teže sulice 6,5-7 m i laštici promjera 20 mm ili dva para laštika od 16 mm a također u obzir dolaze i dugi modeli zračnih pušaka, 100-130 cm.
Alan Černava
27.2.2002