Čitajte izuzetno zanimljivu priču o Herbertovom obaranju rekorda u Hrvatskoj u akvatoriju Žirja iz prve ruke, od samih aktera ovog događaja. Herbert Nitsch, taj 35-godišnji Austrijanac, ima iza sebe vise rekorda nego bilo koji aktivni freediver danas. Opasno se bliži Najvećim velikanima poput Enza i Umberta. Najavivši obaranje rekorda u svih 5 dubinskih disciplina u ronjenju na dah, izjednacio bi se sa Umbertovih 19. No nažalost uspjelo mu je to samo u jednoj disciplini i to najdubljoj - No Limits.
Jedina razlika između njegovih rekorda i od ovih dvojice je u tome da su njegovi rađeni po AIDA pravilima, tako da ne mozemo sumnjat u ispravnost.
Da, od 3-10. listopada su se trebali desiti svjetski rekordi u Hrvatskoj. Internet je brujao o Herbertu i njegovoj namjeri da ponovo bude najdublji i to u Hrvatskoj. No ovaj put pokušao je u disciplini u kojoj su dominirali dvojica freedivera koji su svoj život posvetili samo toj disciplini. Herbert ih je potukao i na tom polju, pokazao svima da je stvarno jedan od najboljih ikad.
Herbertova zapaljenost za No limits i sled diving općenito rodila se već prije, no kulminirala je negdje u svibnju kada sam primio poziv od njega, rekavši mi da želi ići na 200 prije Patricka Musimua, koji je najavio to za 5. srpanj. Kada sam to prvi put čuo, ostao sam paf i nije mi bilo do smijeha jer se radilo o Herbertu, a kad on nešto ima na umu to će se desit.
Htio sam mu reći da ne želim imati prste u tome, jer znam da za tako nešto treba puno posla. Osim toga, govorimo o Sled divingu koji spada pod "Tech. Freediving", gdje dekompresija i za freedivera ulazi u igru. No, s druge strane, budući da sam ga poznavao, nisam želio organizaciju prepustiti nekome drugome. Jer ako se nešto, ne daj Bože desi, želim biti tamo da mu pomognem.
Tako sam pristao da mu pomognem, zajedno za Krešom Špeletićem koji bi organizirao logistiku za njegove treninge i rekord.
Prvi zajednički trening desio se 1. lipnja ove godine za vrijeme famoznog AIDA tečaja u Rogoznici.
Herbert je došao testirati svoj sled, koji se normalno sastojao od tri dijela. No, ne bi Freediveri bili Freediveri kada nešto ne bi zaboravili.
Od tri djela Herbert je donio samo dva tako da je sled bio napola sastavljen. Zbog njegovih malih dimenzija nazvali smo ga "shorty".
Sljedeći trening u Hrvatskoj bio je krajem lipnja. Prisustvovali su Špela i Svilko. Sled je bio normalnih dimenzija samo sa promijenjenom kočnicom.
Nakon najave dubine sa najdubljim zaronom na svjetskom prvenstvu u Nici, svima nam je bilo jasno da Herbert opet dominira freediving scenom.
Tada smo se čuli gdje mi je rekao da će napast sve discipline poslije Nice.
Nažalost Nica je završila crvenom karticom sudaca, koji nisu priznali Herbertov zaron.
Dani rekorda
Deset dana prije rekorda, on i Karsten Schneider došli su u Hrvatsku kako bi trenirali sled i pripremili se za veliki dan. Pošto je Špela zbog posla morao otkazati svoje sudjelovanje na eventu, uskočili su Željko Vedriš i Damir Brajković. Svi zajedno su pomagali i trenirali sa Herbertom tih dana.
Ja sam imao obaveza na fakultetu tako da sam došao u Primošten, tjedan dana poslije da im se pridružim.
Prvo što me ražalostilo došavši tamo je bila jaka bura, ona prava zimska bura koja ledi kosti. Za Herbertove treninge nam je bila potrebna velika dubina, tako da je jedino mjesto dovoljno duboko bilo oko otoka Žirja. Do tamo nam je bilo potrebno 2.5 sata vožnje Damirovim brodom. Ono sto me razveselilo je to, da je Herbet neki dan prije mog dolaska došao do kraja konopa. Duljina konopa je bila 205 metara, no kako nisu imali dubinomjer koji bi mjerio tako duboko - nisu znali sigurno. Prilikom jednog od takvih urona, Suunto koji je bio montiran na sled implodirao je na dubini!!!
Na dan mog dolaska došli su i dva suca. Billa Stromberga sam ja pokupio a drugi, Erik Stojanović došao je sam iz Kopra. Već prvog dana dolaska napravili smo sastanak navečer zajedno sa sucima i raspravili zaron i logistiku u detalje.
Svi umorni od puta nismo imali puno spavanja navečer jer je već u 6 sati ujutro drugi dan bilo mjerenje konopa.
Taj dan pridružili su nam se dečki iz AIDA Mađarske koji su nam bili lijepo društvo i pomoć tih dana.
Nakon nađenog mjesta za mjerenje tako dugog konopa postavili smo oznake rekorda u disciplinama za Herberta.
Plan je bio da prvo radi No limits. Oznaka za tu disciplinu je bila 175 metara što je za 4 metra dublje od prijašnjeg rekorda.
Nažalost, tog dana je bura sve više pojačavala pa smo otišli u zavjetrinu jednog otoka da isprobamo sled. Sljedeći dan opet ništa, bura je divljala tako da nije bilo šanse izaći van. Taj dan bio je iskorišten za usavršavanje sleda.
No ovo nije bio shorty nego njegovo trece kompletno novo izdanje - shorty 2.
Ovaj sled je bio najbolji sled kojeg sam ja vidio. Tehnička rješenja su bila odlična osim jednog detalja, a to je liftbag. On se sastojao od dva balona koja nisu bila povezana. Prilikom izrona liftbag montiran na sled je izvlačio ronioca na površinu, no svaki liftbag išao je na svoju stranu i tako zakošavao i usporavao izron. Osim toga zbog zakošavanja izrona, sled sa roniocem je cesto izranjao van udaljen i 50 metara od broda. Kako Herbert na svojim treninzima nije ni jedanput izronio na površinu, da ne oboli od DCS, saftey diveri bi plivali prema njemu i na 10 metara dubine predali mu bocu sa kisikom gdje bi on odradio deco.
Vjerovali ili ne zbog kosog izrona i čekanje da mu saftey preda bocu (a ponekad ga je i trebao potražit zbog velike udaljenosti od broda), uron mu trajao i 4.30 min.
Nakon još jednog dana provedenog na obali zbog lošeg vremena, meteorolozi su najavili tokom sljedećeg juta promjenu vremena. To je nama bila izvrsna prilika da napravimo rekord. Pitali smo Herberta dali se slaže da radi rekord ujutro, no njemu je tako bilo svejedno. Uopće se nije opterećivao takvim za njega glupostima. Zapravo nismo mi ostajali na kopnu i ne ronili zbog Herberta, on je mogao raditi svoj rekord i po neveri. Sama činjenica da je dan prije tog rekorda, umjesto da se odmara otišao u podvodni ribolov i vratio se za 6 sati, ukazuje na njegov čeličnu mentalnu samokontrolu.
Big day
Otisnuli smo se od obale u 7 ujutro i došli na poziciju oko 10. Vrijeme je bilo prekrasno.
Nije bilo vjetra ni valova osim nešto struje.
Suci su pripremili konop, a Karsten i ja kao saftey ronioci smo instalirali konop i sastavili sled. Uz Damirov brod kao baznu lokaciju, Željko je došao sa svojim gumenjakom kao brzo prijevozno sredstvo u slučaju hitne intervencije i kao mjesto na kojem su bili gledaoci (njih 6).
Glavni sigurnosni sustav je bio counter weight, koji se sastojao od 150kg olova, koji su visjeli na suprotnom kraju konopa. bili bi pusteni u dubinu povlačeći drugi kraj skupa sa sledom i roniocem na površinu, ako bi bilo potrebno.
Damir i Željko bili su scubasi koji su čekali na površini i bili spremni ako nešto pođe po zlu da mogu zaronit. Karsten i ja bili smo saftey freediveri. Brinuli smo se oko sleda i Herberta.
Oba suca koji su proglasili "Official top" nalazila su se u vodi. Tišina je dominirala čulo se samo Herbertovo forsirano disanje. Ja sam u rukama nosio bocu s kisikom i olovni uteg od 6 kg koji ću predati Herbertu za deco. Srce mi je ubrzano lupalo, nije mi bilo svejedno. Mislim da je od svih nas Herbert bio najopušteniji u tim trenucima. Trebalo se pripremit za Herbertovo zaron koji može u trajanju imati odstupanja od 1 minute. Dodatno mi je otežavao pripremu onaj uteg sa bocom jer sam morao konstantno raditi perajama kako bih se održao na površini.
Herbert započinje packing i kreće u abyss. Karsten i ja primamo se za konop čekajući tren kad će stići na dno.
Odjednom oko 40 metara od broda ugledamo dolje žute liftbagove i krećemo prema njima. Plivali smo stvarno brzo prema njemu kako bi mu bili sto bliže. Tada smo zaronili.
Herbert je bio u potpunoj kontroli svog urona. Kako suci nisu mogli tako brzo doplivati, on je pošao prema njima još nalazeći se pod vodom. Nakon 3:15 min izronio je ispred sudaca i dao OK signal. Bill i Erik su morali brzo odlučit o valjanosti rekorda. Nakon sudačkog OK, nije bilo vremena za slavlje jer je Herbert morao brzo na deco.
Čestitke su uslijedile kad se Herbert vratio na površinu. Bilo nam je svima drago. Tijekom pregleda satova-dubinomjera uspostavilo se da je herbert bio na 172 m. Uslijed snažnih podvodnih struja konop se nije spuštao okomito u dubinu. No, kamera je pokazala kako je bio na 175m, taknuvši bottom plate. Odlukom sudaca dubina je ipak iznosila 172 m, što je svejedno svjetski rekord.
Herbert je postao najdublji čovjek na svijetu!
Ono sto nam nije išlo u prilog je bilo to, da je tijekom zarona Herbertu probušen bubnjić. To je uz lose vrijeme značilo odlazak doma i odustajanje od pokušaja obaranja ostalih svjetskih rekorda, kao i nekih hrvatskih koje smo najavili ja i Karla.
Sretni i pomalo žalosni krenuli smo put svojim domovima drugi dan. Ali kako uvijek kažem ništa se ne otkazuje samo prolongira. vratit ćemo se i postavit nove. Kako svjetske tako i Hrvatske.
Domagoj Jakovac
19.10.2005